Gertrud Carla Theodora Dreyera: Pokretna riječ, James Schamus

GertrudČetrnaesti, posljednji film velikog danskog režisera Carla Theodora Dreyera,  "Gertrud" (Palladium, 1964), lako je i hvaliti i kuditi u istom dahu; on je, nakon svega, baš savršeni primjer one užasne kategorije - 'minorno remek-djelo'.

Užasne, jer kao što je to slučaj sa njegovim bratstvom ("Tri krune mornara" Raula Ruiza, "Senzacija" Billy Wildera i "Close-Up" Abbasa Kiarostamija), jednu stvar treba priznati o "Gertrud": malo ljudi je vidjelo taj film, a još manje ga je zavoljelo. Pa opet: možemo reći da je upravo kvalitet ljubavi tih ljudi ono što je tako upečatljivo. Od Jean-Luc Godarda do Larsa von Triera, od Paula Schradera do Davida Bordwella, film "Gertrud" je uspio da zavrijedi strastveno poštovanje film-mejkera i kritičara nevjerovatnom moći svoje fascinacije, fascinacije koja nije neslična - kako ću tvrditi - onoj koju ima sama Gertrud za njene mnoge neuspjele ljubavnike. Kao posljednje veliko ostvarenje režisera koji sam za sebe sumira čudno zbunjujući kritički status onog što se naziva 'cinema d'auteur', auteura za koga se čini da nestaje unutar svojih često stilistički radikalno različitih filmova, "Gertrud" djeluje kao neka vrsta sineastičke tačke nestajanja: možemo tvrditi da se moćna 'loza' moderne evropske filmske prakse organizuje oko nje, ali ona nije u sebi i van sebe objekt podložan viziji - rijetko je citirana, obnavljana i slavljena.