Autori

Biljana Biljanovska Autor Plima 2931
Boris Biletić: Pjesme Autor Plima 3839
Boris Biletić: Intervju Autor Plima 3924

Podkategorije

Andrej Nikolaidis rođen je 1974. u Sarajevu. Objavio je prozne knjige Ogledi o ravnodušnosti (1995), Zašto Mira Furlan (1997), Katedrala u Sijetlu (1999), Oni! (2001), Mimesis (2003), Sin (2006), Balkanska rapsodija (2007). Kolumnist je nedjeljnika Monitor i Slobodna Bosna i dnevnika Vijesti.  Živi u Ulcinju.

Rođen u Banjaluci. Od 1991. živi u Njemačkoj. Studirao opću i uporednu znanost o književnosti i slavistiku u Beogradu, Zagrebu i Konstanzu. Radio u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Banjaluci, bio urednik za teoriju književnosti u časopisu Putevi. Znanstveni suradnik na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta u Konstanzu gdje je predavao i bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Od ljetnog semestra 2010 asistent na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta u Beču. Objavio monografije Pamćenje traume. Apokaliptička proza Danila Kiša (2007) i Poetika melankolije. Na tragovima suvremene bosansko-hercegovačke književnosti (2009). Priredio, skupa s Peterom Braunom, zbornik tekstova Krieg Sichten. Zur medialen Darstellungen der Kriege in Jugoslawien (2007). Preveo i priredio dvije knjige s izborom tekstova Renate Lachman: Phantasia – Memoria – Rhetorica (2002) i Metamorfoza činjenica i tajno znanje (2007).

Jasna ŠAMIĆ je rođena u Sarajevu, gdje je pohađala gimnaziju i srednju muzičku školu (odsjek za klavir), i diplomirala orijentalne jezike i književnosti. Na univerzitetu u Sarajevu je i magistrirala iz opšte lingivistike, a doktorila iz oblasti sufiz,a i historije Balkana, u Parizum na Sobroni, Université Paris III. Bila profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (- 1992), direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (1992),sarađivala sa francujskim radio-stanicama RFI i France culture,predavala  na Univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg, jezike, literature, historiju i civlizaciju Balkana(- 2002). Prevodila sa orijentalnih i evropskih jezika na bosanksi (sh) i sa srpskohrvatskog na francuski; objavila tridesetak djela iz beletristike, esejistike i naučno-istraživačke literature. Živi između Pariza i Sarajeva kao slobodni umjetnik, baveći se pisanjem,filmom i pozorišem.


Objavljena djela:       

Na francuskom:

Dîvân de Kâ’imî, ADPF, Recherche sur les civilisations, Paris, 1986.

Bosnie - Pont des deux mondes, ISIS, Istanbul, 1996.

Pavillon bosniaque, ISIS, Istanbul, 1996.

Histoire inachevée, éd. de l’Oeil sauvage, Bayonne, 1996.

Eclatement yougoslave, (s grupom autora), éd. de l’Aube, Paris, 1994.

Voyage balkanique, (s grupom autora), Stock, Paris, 1994.

Les extrémismes de l’Atlantique à l’Oural, (s grupom autora), éd. de l’Aube, Paris, 1996.

La Méditerranée des femmes, pripovjetke, (s  grupom autora), éd.  l’Harmattan, Paris, 1998.

Paris Sarajevo 1900, Katalog za izložbu, Centre de documentations de Dudelange, 2004.

Pavillon bosniaque/Palais des illusions, roman, novo izdanje, Dorval éditions, Paris-Orléans, 2005.

Amoureux des oiseaux, poezija i proza (bilingva, francusko-bosansko izdanje), 2006, Bf éditions, Strasbourg.

       

Na bosanskom (srpskohrvatskom):

Isječeni trenuci,  poezija, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

U Hladu druge kože, poezija, V. Maslesa, Sarajevo, 1980.

Iz zabilježaka Babur Šaha, poezija i proza,  Svjetlost, Sarajevo, 1986.

Mistički Eros – Junus Emre, kritičko Izdanje, studija i prevod poezije turskog sufijskog pjesnika,  Glas, Banja Luka, 1990.

Pariski ratni dnevnik, politički eseji, ENES, Istanbul, 1994.

Sjećanje na život,  dramski tekst, Vodnikova Domačija, Ljubljana, 1995.

Grad ljubav smrt,  dramski tekst,Vodnikova Domačija, Ljubljana, 1995.

Mraz i pepeo, roman, Bosanska Knjiga, Sarajevo, 1997.

Valcer,  pripovijetke, Media Press, Sarajevo, 1998.

Bosanski paviljon, roman, Svjetlost, Sarajevo 2000.

Soba s pogledom na okean, roman, Tesanj, 2001.

Pariz Sarajevo 1900, monografija, Meddia Press, Sarajevo, 2001.

Portret Balthazara Casiglionea, roman, Rabic, Sarajevo, 2002.

Drame, drame, Bosanska riječ, Wuppertal- Tuzla, 2006.

Carstvo sjenki, roman, Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2007

Na Seni barka, priče-crtice, Wuppertal-Tuzla, 2007

Autor velikog broja članaka iz sufizma i historije Balkana u evropskim i američkim glasilima, tridesetak članaka iz filozofije bivše Jugoslavije, Enciklopedijski riječnik filozofije, PUF,Paris ; autor članaka o bosanskim piscima u Enciklopedijskom francuskom riječniku i Enciklopediji islama; kao i antologije ex-jugoslovenske i savremene francuske književnosti ; autor izložbe Paris-Sarajevo 1900. Uređuje na web-stranici časopis iz knjževnosti Balkana.

Filmovi

Les Nakshibendis de Visoko

Où sont les Bektachis de Bosni ?

Une ville l' amour la mort 1900 Paris Sarajevo

Bonjour mon amour j' ai seize ans

L' artiste et son gâteau

Quo vadis 68 Paris-Sarajevo

Promenade

Coucher auprès du ciel - un souvenir mis en images

Autor desetak predstava koje je od vlastitih tekstova, i od poezije bosanskih i francuskih pjesnika postavljala na scene sarajevskih i pariških pozorišta.   

Jovan Nikolaidis, rođen je 1950. u Ulcinju. Radio je u Sarajevu u novinama „Oslobođenje" od 1974. do početka 90-ih godina, kada odlazi u Ulcinj. Pokreće PLIMU. Pokrenuo je časopis PLIMA-BATICA na crnogorskom i albanskom jeziku; osnivač je i izdavač prve revije na albanskom jeziku „Kronika" u Crnoj Gori.

Objavio je sljedeće knjige: Velaskez (kraći roman), Valdinos 33 (roman), Ulcinjska pisma (kronika), Fosforne brojanice (kronika), Crnogorska krivica (politički komentari) etc...

Mirko Kovač rođen je 1938. godine u Crnoj Gori u Petrovićima. Autor je više romana, zbirki pripovijetki, eseja, TV-drama i filmskih scenarija.

Studirao je na Akademiji za pozorište, film i televiziju, odjel dramaturgije, u Beogradu. Prva knjiga proze Gubilište (1962.), doživljava političku i ideološku osudu "zbog crne slike svijeta", a hajka na pisca trajala je tokom cijele 1963. godine. Roman Moja sestra Elida izlazi 1965., a kratki roman Životopis Malvine Trifković 1971., koji je dramatiziran i izveden 1973. na sceni Ateljea 212 u Beogradu, te preveden na engleski, francuski, italijanski, holandski, mađarski i švedski. U Švedskoj je doživio tri izdanja, a u Francuskoj je izašao i kao džepno izdanje u ediciji Rivages poche. U Zagrebu mu izlaze romani Ruganje s dušom (1976.); Vrata od utrobe (1978.) koji dobija Ninovu nagradu kritike (1978), nagradu Željezare Sisak (1979.), i nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu (1980.). Vrata od utrobe je vjerovatno najbolji Kovačev roman, složene post-modernističke narativne tehnike u kojemu se preklapaju autorova vizura rodne Hercegovine u rasponu više desetljeća i spiritualne dileme vjerske i sekularne naravi. Slijede romani Uvod u dugi život (1983.), te Kristalne rešetke (izdanje Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.).

Zbirka novela Rane Luke Mešterevića (1971.) dobiva nagradu Milovan Glišić, ali mu je ta nagrada oduzeta 1973., a knjiga povučena iz knjižara i biblioteka. Dopunjeno izdanje istoimene zbirke izlazi 1980., a novoj pripovijeci iz te knjige Slike iz porodičnog albuma Meštrevića pripala je Andrićeva nagrada. Zbirka pripovijedaka Nebeski zaručnici izlazi 1987., dobiva nagradu izdavača BIGZ.

Evropska trulež (1986.), knjiga eseja nagrađena je NIN-ovom nagradom Dimitrije Tucović. Dopunjeno i popravljeno izdanje pod naslovom Evropska trulež i drugi eseji izlazi u Zagrebu (1994.). Knjiga publicističkih tekstova Bodež u srcu objavljena je u Beogradu (1995.).

Kovač se našao na udaru pansrpskog pokreta krajem 1980-ih godina, te je emigrirao u Hrvatsku. Srpskim jezikom pisani tekstovi su uglavnom izašli na hrvatskom pod piščevim uredništvom, a u pripremi su mu izabrana djela u 12 svezaka. U Sarajevu su mu izašle IZABRANE KNJIGE, u šest tomova (izdanje Svjetlost, 1990.).

Napisao je scenarij za filmove: Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Tetoviranje i dr. Autor je više TV i radio-drama. Knjige su mu prevođene na njemački, francuski, italijanski, engleski, švedski, holandski, poljski, mađarski, i dr.

Dobio je internacionalnu nagradu Tuholski (Tucholsky Prize) švedskog PEN-centra za 1993., te 1995. Herderovu nagradu za književnost.

Od 1991. živi u Rovinju.

Sanja Martinović rođena je maja 1979. godine. Radi kao novinarka crnogorskog nedjeljnika Monitor. Objavila je dvje zbirke pjesama: „Grad u kojem nisam bila" i „Barbarska barka". Živi u Ulcinju.

Slavoj Žižek (rođen 21. marta 1949. u Ljubljani) je slovenački filozof, kulturni kritičar i teorijski psihoanalitičar. Poznat je po svojoj interpretaciji i nadgradnji teorije psihoanalize Žaka Lakana, koju je primijenio na pop kulturu i sociologiju. Svrstava se u filozofe poststrukturalizma. Takođe pripada grupi mislilaca inspirisanih marksizmom.

Žižek je stekao doktorat iz filozofije na Univerzitetu u Ljubljani, a pshioanalizu je studirao u Parizu (Université de Vincennes à Saint-Denis). Od 2005. je akademik Slovenačke akademije nauka. Danas radi kao istraživač na Sociološkom institutu Univerziteta u Ljubljani. Često je gost univerziteta širom svijeta (SAD: Prinston, Kolumbija).

Žižek je jedan od najplodnijih, najprevođenijih i najuticajnijih filozofskih pisaca današnjice. Napisao je više od 100 knjiga i preko 900 radova ukupno. Piše na slovenačkom, francuskom i engleskom jeziku.

Neke o tema kojima se bavi su: fundamentalizam, tolerancija, politička korektnost, globalizacija, subjektivnost, ljudska prava, mitovi, sajberspejs, postmodernizam, multikulturalizam, postmarksizam, i ličnosti poput Alfreda Hičkoka, Dejvida Linča i Lenjina.

Žarko Paić (1958), hrvatski filozof, diplomirao je i magistrirao na Fakultetu političkih znanosti, a doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuje filozofijske, sociološke i književne rasprave i eseje, kritike i prikaze, te poetske i prozne tekstove u knjigama, zbornicima i časopisima. Prevođen je na engleski, njemački, francuski, slovenski, mađarski i rumunski jezik. Glavni je i odgovorni urednik časopisa za književnost, umjetnost i nauku Tvrđa i zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik.

Objavio je:

Njihalo na kraju stoljeća (eseji, Biblioteka Hrvatskog radija, Zagreb 1993.)

Aura (poezija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994.)

Postmoderna igra svijeta (eseji i rasprave, Durieux, Zagreb 1996.)

Gotski križ (eseji i rasprave, Ceres Zagreb, 1997.)

Opako ljeto (poezija, Ceres, Zagreb 1999.)

Idoli, nakaze i suze (eseji, DHK, Zagreb 2000.)

Montaigneov rez (eseji, Antibarbarus, Zagreb 2004.)

Politika identiteta: kultura kao nova ideologija (Antibarbarus, Zagreb 2005.)

Plemenski zavjet krvi (Plima, Ulcinj 2005.)

Slika bez svijeta (Litteris, Zagreb 2006.)

Moć nepokornosti (Antibarbarus, Zagreb 2006.);

Vrtoglavica u modi(altaGAMA, Zagreb 2007.);

- Vizualne komunikacije (Centar za vizualne studije, Zagreb 2008.)

u ime oca

ovako počinje: moj ćale, moj stari, moj otac, taj što je napravio mene i još neke druge je odličan šofer.

stiže 1992. godina. spavam u nekadašnjem bračnom krevetu svojih staraca. zajedno s mamom. ne znam, zašto je tako, ali tako je. tamna je noć, onakva noč zbog koje malena djeca zaspu. zatim se otvore vrata i uđe on. čini mi se da još uvijek spavam. mama i ćale se počnu podbadati i sad više ne spavam. ali, ne smijem pokazati da se nešto promijenilo. jer u zraku je nešto čudno, nešto što još ne poznajem, zato moram biti skroz mirna, sasvim kao kamen, sasvim kao da me nema. započnu neke kretnje, krevet se trese, ali ja sam još uvijek mirna, ja još uvijek ne postojim. mama stenje, ćale ne stenje. i tako neko vrijeme. dok ćale ne ustane i ode u banju i mama brzo za njim: »jesi se to kod nje naučio?!« voda teče. voda teče. čujem ćaleta, koji odšeta. moj ćale uvijek odšeta. zatim je tu još samo mamino disanje, što se polako umiruje, i onda opet mrak. ali veći nego prije njegovog dolaska. takav mrak, zbog kojeg malena djeca više ne mogu zaspati.

možda je još uvijek ista godina, možda neka kasnije, ne sjećam se i nije važno. mala sam. »nemoj da me zoveš, kad sam kod kuće,« kaže mi ćale. kad moj ćale kaže »kuća«, on misli na svoj novi dom. s novom ženom i dvoje još manje djece. »tvoja mati je kurva,« kaže mi ćale. moj ćale me ponekad povede sobom na izlet, ja sam njegova tajna afera za vrijeme posla, vozimo se unaokolo i smijemo se, kad se krevelji i pokazuje kako moja mama vozi auto. moja mama je izrazito loš šofer. »tvoja mati je kurva,« kaže mi ćale.

»znam ja, zakaj boš ostavila posao,« preko telefona mi kaže ćale. »ti ne možeš da prihvatiš, da ti neko komanduje.« »ali, tata, kad sam nesrečna,« kažem mu. »ti samo misliš, da si nesrečna,« kaže on. »dođi ti kod mene kući, sve ćemo mi to srediti.« kad moj ćale kaže »srediti«, razmišlja, kako bi me izmijenio, da više ne budem naopako, nego pravilno. »moja žena će ti skuvati kafu,« mi kaže. kad moj ćale razmišlja o meni, ne vidi upitnike, nego samo jedan uzvičnik. ponekad se našali i kaže: »sve je to samo život, ko ga jebe.«

moj ćale je odličan šofer.

 

 

posttraumatski stresni sindrom

djed je na minu stao tek nakon drugog svjetskog rata. tek nakon ozne. mina ga je čekala kući, kad je otvorio vrata prostora koji se nije slagao s kasarnama i sobama za ispitivanje. gdje da u kućicu, napravljenu za previjanje beba spremi svoje učešće u izvođenju zla?

dugo godina je dobivao uputstva. recimo, dokrajči muža žene s kojom spava naš nadređeni. takve stvari. i djed je to napravio, ne samo jednom, i ne samo dvaput. pitam se, koliko nedužnih je poslao na odstrel i time odredio njihove priče, a posljedično i svoju i onda sinovljevu i onda još i moju, jer, kako kažem, djeda je mina čekala kući. niko ne kroji tuđe sudbine a da time ne utječe na svoju vlastitu. kao da su njegove ruke koje drhte pri izvršenju naređenja najavljivale nekakvu unutrašnju eksploziju, koja se tek treba dogoditi. 

jednoga dana je, naime, pobjegao, ostavio vojnu uniformu, došao kući, legao u toplu postelju  pored svoje žene i u trenutku kad su se njena tijela ispreplela, shvatio: odsad pa nadalje može izdržati sve što mu život donese, osim ljepote i nježnosti.

 

kako je ćale ostavljao mamu

 

ćale sjedi na rubu primaće – sa slušalicom stacionarnog iskrinog telefona na uhu – i leđima osigurava razgovor od mame, koja u kuhinji lupa posuđem.

ti ležiš ispod klupskog stolića u primaćoj i od detalja u drvetu stvaraš vlastito 'životinjsko carstvo'. onaj detalj lijevo je zebra u trku. sedmicu prije bio je tigar, ali danas je zebra. jer su zebre ljubaznije od tigrova. uzmeš zeleni flomaster i nacrtaš zebri dugi, kitnjasti rep.

mama stoji na prolazu između kuhinje i dnevne sobe, ledenim pogledom bulji u ćaleta, toliko ledenim da se temperatura u tren smanji za nekoliko stepeni, ali ćale to ne primjećuje, on nekako raznježeno gleda u svoju desnu papuču i šapuće u slušalicu.

»važi, doćiću,« kaže tiho i spusti.

»s kim si prićao?« zavrišti tvoja mama, koja još uvijek stoji na prolazu, sada već sva crvena u licu.

»šta te briga, s kim sam ja prićao,«  kaže ćale, ustane i krene odšetati.

tvoj ćale uvijek odšeta.

»jel ona tvoja kurva, je li?« prodere se mama i bijesno maše salvetom.

»pa koji kurac tebe briga ko ...«

mama padne po telefonu i pritisne tipku za ponovljeni poziv.

ćale se trzajem okrene, onda povuče telefon iz maminih ruku, ali mama ne popušta, zato je svom snagom odgurne, tako da je zabaci neka tri metra unazad. trenutak iza toga u zid odleti crveni iskrin telefon. skupa sa žicom.

»idi onda njoj,« drekne mama, napola plačnim glasom, »šta radiš tu?«

»idem,« mirno odgovori ćale, otvori vrata i svom snagom ih zalupi za sobom.

mama ide za njim niz stepenice. »prokleti kurvaru,«  dere se, »jesam li to zaslužila, a? to sam zaslužila!?«

ostavila je otvorena vrata. kod tvoje sestra na donjem spratu udara pearl jam. auto je upravo dovezao.

ležiš pod stolom i gledaš detalje na drvetu. malko pomisliš, onda uzmeš flomaster i nacrtaš zebri velike, crvene oči.

 

 

 

karma police*

u stvari, ne znam kada je počelo. svakako davno, prije nego sam došla na svijet. možda onda, kad se je djed vratio iz ozne i prvi put zagrlio flašu rakije, koju poslije nije popustio sve do smrti na početku jugoslovenskog rata. u svoj buci toga vremena djed je otišao tiho i nevidljivo, kao da je otišao u granap štrucu kruha. odmah dolazim. baka je ostala sama, kao što je bila sama od nekada, sada s pištoljem pod jastukom, »jer nikad ne znaš, ko bi mogao doći«. od dvojice sinov, koje je djed iza sebe ostavio, prvi se lupanjem provala pretvarao da mu džepovi nisu puni kamenja što ga vuku na dno, drugi je pobjegao direktno u armadu srpske vojske, gdje je možda našao boljeg oca.

o maminim se nema puno šta kazati. djed je bio nedodirljiva tvrđava ponosa, bakica krhka ženica. umrla je od rakove razjede, koju je uzrokovao njegov ponos. njihova kćer je od devete godine nadalje svaku večer sjedjela iza kuće i plakala od isrpljenosti i klela beskonačne hektare zemlje i mukanje krava u štali i odlazak majke što je samu ostavi. plakala je, sve dok nije postala nedodirljiva tvrđava ponosa, spartanska bojovnica hladnog pogleda, koju ništa više ne može slomiti.

ja, biće da je tu počelo. i u burnom tornadu se nastavilo, zaplitalo i povećavalo.

kad danas pipkam svoj umorni stomak, druge ljude i debljinu neplaćenih dugova, moja uloga mi je potpuno jasna. ja sam međučlan u dugom lancu životnih grešaka, koji će štafetu produžiti dalje.

da li bi uopće moglo biti drugačije?

_____________________

*radiohead, karma police