Goran Starčević

Veliki pisci i mali narodi

Zdravko Zima i njegovi junaci

Čitajući govor na nekom skupu povodom 80-og rođendana Ive Andrića, Meša Selimović je izjavio: „Zahvaljujući Andriću i njegovu djelu, mi smo primljeni za svjetsku duhovnu trpezu kao ravnopravni učesnici – pružena nam je mogućnost da dajemo drugima, a ne samo da primamo od njih. Poslije zasluženog svjetskog priznanja koje je dobio veliki pisac malog naroda, taj narod nije više tako malen.[1] Kolikogod prigodničarske i možebitno istinite, Selimovićeve su riječi zapravo deprimirajuće. Je li njegov, nekada bi se reklo naš narod, doista bio toliko malen prije Ive Andrića? Nije li prispodoba o primanju malih naroda za svjetsku duhovnu trpezu zapravo sirotinjski neumjesna i nepopravljivo provincijalna? Mora li pisac koji dolazi iz maloga naroda dobiti Nobelovu nagradu da bi bio priznat kao veliki pisac, i mora li doista književnost malih naroda ovisiti o nagradama koje joj dodjeljuju veliki, u kulturnom boju unaprijed premoćni narodi? Cijela knjiga „Ekstraeseji“[2] Zdravka Zime, kao da je napisana u polemici s navedenim Selimovićevim mislima.

 Književni junaci Zdravka Zime, oni uz pomoć čijih knjiga i životopisa Zima kao na palimpsetu ispisuje i svoju vlastitu duhovnu povijest, nisu autori koji poput Andrića pišu u stoičkom miru i otmjenom, povijesnom odmaku od žive sudbine Europe i svoga naroda, nego oni koji su poput Joycea i Krleže živjeli u neprestanoj mobilizaciji usmjerenoj podjednako protiv zavičajnih okova svoje etnički traumatizirane domovine, kao i protiv imperijalnog sljepila tzv. velikih europskih kultura. Sudbina male kulture, kakvom je izmorenim Joyceovim očima opisuje Zima, osuđena je da neprestano, u cjelini i pojedinostima, pokazuje rogove neumjesnom cinizmu velikih, „ali da isto tako pokaže roge svom domorodačkom mediokritetstvu, najčešće skrivanom iza floskule o nacionalnoj potisnutosti“.[3] Riječima Antuna Gustava Matoša, Zimina neskrivena favorita u povijesti hrvatske književnosti, biti u kulturi samo Hrvat, znači biti jadan Hrvat. Ali, kao što je to dobro znao već i Matoš, i u tome je tajna postojanosti njegova steklištva neuzdrmanog trubljama Pariza, ne možemo se niti odricati svog hrvatstva, slovenaštva, austrijanstva ili irštva, samo zato da bismo na koncu, kao neku iškariotsku nagradu, zaslužili mrvice na bogatoj trpezi imperijalnoga stola.

Ono što je zajedničko kulturi velikih i malih naroda, jest narcizam, netrpeljivost, napoleonski i edipovski kompleks koji obilježavaju međusobne susrete, ili točnije rečeno,  suparništvo njihovih glavnih aktera. Ipak, upravo su pisci malih naroda ti koji prije nego što izrastu kao pisci, bez izuzetka i odlučnije nego što je to slučaj u domovini Thomasa Manna ili Marcela Prousta, moraju sa sebe odbaciti palanačke okove, tj. podjednako kruti i okrutni duh provincije. Raskidanje ovih okova, događa se kao egzistencijalna drama pojedinca, kao ignorantska šutnja okoline ili zatajivanje vlastitih obiteljskih korijena, a najčešće kao sukob i bijeg od sjene vlastitih očeva. Za Franza Kafku, isti onaj otac o kome je do kraja života bio materijalno ovisan bio je izvor najvećih frustracija i živa personifikacija Sistema čije je labirinte tako ustrajno opisivao, dok su Krleža i Freud, koje je Zima kao i Matoša i Tenžeru predstavio usporednim životopisima, život proveli stideći se apatične malograđanštine i azoične sudbine vlastitih očeva. O čemu je, uostalom, Miroslav Krleža mogao razgovarati sa svojim istoimenim ocem, policijskim službenikom najnižega ranga, tipičnim predstavnikom onog birokratiziranog, kmetovskog i zelenokaderaškog provincijalnog duha protiv kojega je tako ustrajno pisao? Baš kao u današnjoj medijaliziranoj slici svijeta, istina se ne pokazuje u onome što je objelodanjeno, nego se skriva u onome što je prešućeno. Upravo je zato, kako to naglašava i Zima, lik Krležina oca tako upadljivo odsutan iz svih njegovih memorabilija. Kompleks oca uvijek se iznova javlja u različitim, ali podjednako važnim motivima. Krležin zatajeni  duhovni predšasnik, Janko Polić Kamov, sukob s vlastitim ocem potencira usprkos očevoj benevolentnosti prema njegovu djelu, dok Thomas Bernhard i Danilo Kiš svoju književnu i duhovnu potragu duguju upravo izostanku očeva autoriteta, tj. potrazi za znakovima onog zauvijek odgođenog, ali jednako presudnog susreta između oca i sina.

Izbjegavajući zamku u koju je u svojoj etici kao „humanizmu drugog čovjeka“ upao Emmanuel Lévinas, Zima ne uzdiže odnos između očeva i sinova na razinu nekog metafizičkog misterija, baš kao što, poučen suzdržanom mudrošću Thomasa Bernharda, izbjegava nadriliječničke recepte psihoanalize i pretjerano shematiziranje portreta koje nastoji naslikati. Zato se motiv očinstva uvijek oslikava u kontrapunktu prema ulozi i sudbini koja je u palanačkoj kulturi namijenjena, točnije rečeno, nametnuta ženama. Premda su sudbine ženskih likova koje opisuje Zima, fiktivnih i stvarnih, posve različite, ženi je nasuprot stigmatiziranom ocu prije svega namijenjena uloga zaštitnice. U poetici Arsena Dedića ona je majka-hrabrost i utjeha zavičaja, okrepa razmetnome sinu koji se nakon tumaranja i bludnji uvijek iznova vraća kući. Odmetnutom sinu zato „ništa nije slađe nego što mu mater skuva“.

Žena, za razliku od oca, ostaje formativni element i kada nije uzorita majka. Čovjeka, kako to u jednoj drugoj pjesmi kaže Arsen Dedić, odgajaju i one „gore“, lake žene, za razliku od „boljih“ koje, baš kao i malograđanskom afazijom sputani otac, za njega nikada i nisu marile. Za Arsena Dedića, kako to s neskrivenom simpatijom naglašava Zima, žena je muza, Erato i Polihimnija, čak i kada stoji „pritajena pod mekim krošnjama Svačićevog trga“. Ipak, u kontrapunktu prema lažnoj palanačkoj idili, žena se neminovno javlja i kao uznemirujuće, pobuđujuće i demonsko biće. Baš kao u Tolstojevoj „Kreutzerovoj sonati“, žena unosi vječiti nemir u izmorenu dušu patnika, a njezina se zaštitnička uloga, kako je to Gretinim priznanjem bivše, neprežaljene ljubavi, u pripovijetci  „Mrtvi“ prikazao Joyce, može u hipu izokrenuti u fatalni lik koji zadaje nezacjeljive rane i donosi definitivni kraj svih životnih iluzija.

Nasuprot opjevanim ženama, stoje pjesnikinje kao istinske heroine, stvarne žene čija je duhovna baština,  u veličini i u patnji, za palanačku kulturu možda i najvažniji most prema izvanjskome svijetu. Vesna Krmpotić, kakvom je portretira Zima, svojim djelom iskupljuje i natkriljuje svu onu trivijalnu i banalnu, prema kiču naklonjenu ceremonijalnost koja atribute vjere, patnje i duhovnosti vezuje isključivo uz otužnu sudbinu vestalinki koje, u Ziminu ključu, simboliziraju pustoš, bijeg i odricanje od istinskoga života. Djelo Vesne Krmpotić, čija je lirika za Zimu možda i najvažnije naslijeđe lirike Tina Ujevića, iskreno i nadahnuto čitatelja usmjerava na ono što je Jaspers nazivao „kazaljkama transcendencije“, nastavljajući se na holističku mudrost Ralpha Walda Emersona. Ova mudrost, za razliku od uskogrudne palanke, svoje duhovne korijene pronalazi u cijelom svijetu, od Indije do Amerike, od Rusije do Balkana. Dok, nazovimo je, muška književnost, oslonjena na politiku i povijest, ostaje zauvijek zarobljena u jalovoj svađi i maniheističkom svijetu ideologije, pjesnikinja čiji su vidici usmjereni na ljubav, čudo i vjeru, svojim letom svjedoči kako je svijet još uvijek moguć kao jedinstvena cjelina, a kraljevstvo božje još uvijek živo u nama, znamo li pokrenuti motore i podesiti krila u ispravnom smjeru.

Na sličan način, premda sa suprotnim predznakom, djelo Irene Vrkljan, duhovne posestrime Marine Cvetajeve, Waltera Benjamina i Miljenka Stančića, svjedočeći o osobnom osjećaju progonstva svjedoči o zajedničkoj sudbini i zajedničkom svijetu melankolika, Saturnove djece koja svojom krhkošću oplemenjuju i nadvladavaju grubu, u sebe usmjerenu tamu provincije i velegrada. Pronalazeći u sebi i među sebi sličnima neko novo, više zajedništvo, melankolici su ujedno jedini koji su istinski solidarni s onima koji su, kako to kaže Zima, svojom voljom dezertirali iz svijeta živih. Palanački duh, koji je tako uvjerljivo prokazao Radomir Konstantinović, podjednako je koban za svoje apologete, kao i za svoje buntovnike. Zato se kod pripadnika rubnih naroda melankolija tako često, od Rudolfa Habsburškog i Marije Vetsere, preko izmučenih duša Wittgensteinovih i Mannovih, sve do životne tragedije Jeana Améryja i sudbine književnih likova Thomasa Bernharda, nadovezuje na fenomen, a prema Camusu i prvorazredni ontološki problem, samoubojstva. Bernhard je u romanu „Uzrok“ svoj Salzbug, ali i cijeli svoj zavičaj, proglasio rasadištem samoubojica. Ovo nesretno naslijeđe, u kome se kao u nekom nerazmrsivom klupku isprepliću osobni, obiteljski, povijesni, estetski i etički motivi njegovih protagonista, stavljeno je ad acta jedino u vrijeme kada periodični upadi nasilja postaju svakodnevnom rutinom, pretvarajući malograđansku letargiju u svjetsku klaonicu i poprište masovnih ubojstava nakon kojih život, po nepisanom pravilu, ponovo postaje taocem bestijalne tuposti i nesputanog idolopoklonstva novih, uvijek podjednako okrutnih ideologija.

Zima je, na tragu ove nesretne autopoetike povijesti, možda i ponajbolje stranice svoje knjige posvetio inzularnoj metafizici koju u hrvatsku književnost uvode „Otoci“ Milana Milišića. Sudbina i djelo Milana Milišića, pjesnika i pisca poginulog na mostiću iza svoje kuće u Župskoj ulici broj 5 u Dubrovniku, koji je u gorkoj šali običavao reći kako su najviše zla našem narodu nanijeli upravo Srbi i Hrvati, čovjeku koji se u građanskom ponosu odbio skrivati od bombi spravljenih od palanačke svetosavske mitologije i imperijalnog fašizma, Zimi pružaju mogućnost da razigra osobna sjećanja i osobnu povijest čovjeka panonskih korijena rođenog na, u kulturnome smislu, najvažnijem hrvatskom otoku. Kao što je Milišić, kušajući vino na Šipanu ustvrdio kako vjeruje da ima boljeg vina, ali da mu bolje i ne treba, tako je i Zima, približavajući nam sliku vlastita zavičaja, ustvrdio kako se povijest djetinjstva sama po sebi nudi kao palimpset za povijest nečijeg života, „ali i kao palimpset za opću povijest, pod pretpostavkom da onaj tko piše ima moć univerzalizacije i generalizacije raspoloživih činjenica“.[4]  Pišući o Milišićevoj (odi)seji jadranskim otocima, Zima na primjeru dvaju podjednako prešućenih toponima nedavne hrvatske povijesti, Kampora na Rabu koji svjedoči o imperijalnom ludilu i zvjerskom licu biopolitike fašizma, kao i Daksi pored Dubrovnika koja svjedoči o osvetničkom bezumlju antifašizma satkanog od grubog sukna polupismenog lumpenproletarijata, pokazuje svu tragičnost susreta imperijalne ideologije i provincijske, okom za oko i zubom za zub ispisane viktimografije.

Vječita trauma fatalnog susreta varljive idile zavičaja i uvijek gladnog Moloha povijesti, kulturu malih naroda konstituira na razdjelnici na kojoj se neprestano sukobljavaju svijest o tome kako se „nitko nije izliječio od zavičaja, kao što se nitko nije izliječio od djetinjstva (…), čak i onda kada ih nije imao[5], ali i svijest o tome da se istinska egzistencija nikada ne smije žrtvovati pukoj sentimentalnosti i idealiziranju svoje lokalne, provincijalne povijesti (Bernhard). Nad ovim hijatom znojem i krvlju urezanim u povijest i kulturu malih naroda, natkrilile su se otrovne grane ideologijâ. Sudbonosni susret ideologije i palanačkog duha, izrazitije nego bilo koja druga analogija u modernoj hrvatskoj povijesti, simbolizira lik i djelo Miroslava Krleže. Krleža je autor koji zorno pokazuje koliko je teško nadrasti povijesno prokletstvo malih naroda. Čovjek čija erudicija, talent, pa čak i pravovremenost na književnoj sceni predstavljaju neusporedivu pojavu u svjetskim razmjerima, bio je desetljećima nedovoljno poznat izvan granica starih Austro-ugarskih provincija. U času kada mu se, kao i Andriću, na koncu konačno nudi mjesto za „svjetskom duhovnom trpezom“, on se, umrtvljen zlatnim kavezom pod stražom ideologije, zadovoljava otužnim izljevima idolopoklonstva i varljivim divljenjem provincije. Prihvativši ulogu službenog arbitra elegancije, kao da je zauvijek utišao istinske muze. Poput opskurnog Györgyja Lukácsa, mit o sebi nastavio je graditi na račun svojih prethodnika i suvremenika. Kao što je Lukács, dodijelivši mu oznaku „B“ zauvijek uništio akademsku karijeru najsjajnijeg duha poslijeratne Mađarske, Béle Hamvasa, tako je i Krleža, kako to svjedoče Stanko Lasić i Nikica Petrak, svoj autoritet trenirao najgrubljim epitetima nadijevanim kolegama i predšasnicima. Čak ni Matoš i Ujević nisu bili dovoljno dobri da bi bili bespogovorno prihvaćeni, dok se o djelu velikog arbitra, naravno, moralo suditi sasvim drugačijim aršinom. Nije stoga nimalo čudno što se Krleža, za razliku od Meše Selimovića koji se dopisivao sa stigmatiziranim prvakom partizanskog pokreta i velikim slovenskim književnikom Edvardom Kocbekom, pa čak i tražio inspiraciju u njegovu djelu[6], nikada nije odazvao Kocbekovu pozivu da ga posjeti u Ljubljani i da porazgovaraju o Kocbekovoj „moralno-intelektualnoj krizi.“[7] Usprkos izrazima simpatije, obećanjima i čestim posjetima Josipu Vidmaru, Krleža nikada ne nalazi vremena za susret sa svojim književnim antipodom, čovjekom koji nije mogao, niti je znao, cijeloj jednoj postaji tajne policije usprkos, uspostaviti bilo kakav kompromis sa zloduhom ideologije. Provincijalni duh koji se ogleda u napoleonskom kompleksu i beskonačnoj tuposti hranjenoj otrovima ideologije i nacional-religije, Stanka Lasića navodi na gorku rezignaciju nad rodnim krajem, izraženu riječima: „Ponovo imamo sve što i Evropa. U drugorazrednoj kvaliteti.“ Kod Joyce se, kako to pokazuje Zima, ova rezignacija na koncu pretvara u indignaciju, a „Mrtvi“ postaju paradigmom sudbine svih malih, u vlastitu mitologiju zaključanih naroda.

Pa ipak, upravo sudbina i djelo Edvarda Kocbeka, Zimina drugog neskrivenog književnog favorita, pokazuje put iz bezizlaznosti labirinta Joyceovog i  Bernhardovog svijeta. Kao uvjereni kršćanski socijalist i sljedbenik ideja Mounierovog personalizma, Kocbek je zapravo rođeni disident, čovjek koji se ne može smiriti ni u ritualiziranom konzervativizmu institucionalne crkve, niti u rigidnosti ideologiziranog socijalizma. On je u isto vrijeme borac protiv svakog oblika imperijalizma velikih naroda, bilo vojno-političkog, bilo kulturnog, ali i neumorni isljednik moralnih devijacija vlastitoga naroda. Nije stoga nimalo čudno da ovaj bard slovenske kulture, koji je zajedno sa svojim tršćanskim suborcem Borisom Pahorom prvi otkrio razmjere poslijeratnih partizanskih ubojstava bez suda, ni danas, kao ni nekoć u Jugoslaviji, nije osoba čiji su rođendani pogodni za slavljenje na oltarima ritualizirane nacionalne kulture. Pa ipak, upravo je Kocbek pisac koji je prvi shvatio kako razriješiti rebus složenih odnosa malih i velikih kultura.

U eseju „Mali i veliki narodi“[8], napisanom 1939. godine Kocbek daje proročansku viziju europske budućnosti i duboku analizu sudbine vlastitoga naroda. Predosjećajući vlastitu životnu dramu, svoju analizu odnosa velikih i malih naroda gradi na činjenici kako je čovjekova sudbina u moderno doba, postajući pretjerano ovisnom o društvenim i političkim procesima, izgubila neposrednu vezu s čovječnošću kao istinskim smislom života. Vezana uz izvanjske, političke procese, ona postaje žrtvom panike i omamljujućeg otrova ideologije, čija je najvažnija životna manifestacija strah. Smione i velike strah zavodi u ludilo, težnju k sve većem i sve besmislenijem širenju moći. Svi moderni imperijalizmi, bez obzira na to iskazuju li svoju nasilnost javno i bez zadrške ili posredno i promišljeno, slični su u težnji prema bezobzirnom iživljavanju nagona za silom i dominacijom koji ljude i vrijednosti prisvajaju bez obzira na njihov izvorni, samorodni smisao. Strahovi malih naroda stoga su istovjetni sa strahom koji osjeća svaki pojedinac kome je egzistencija ugrožena u njezinoj najdubljoj težnji, onoj prema smislu i prema pravednosti. Veliki narodi proždiru male, trpaju ih zdrave i krepke u svoje apokaliptičke trbuhe samo zato da bi sila mogla (pre)živjeti.

U odnosi velikih i malih naroda posrijedi je boj na život i smrt, boj u kome će, kaže Kocbek 1939. godine, biti upotrijebljena sva sredstva. Bit imperijalne politike je u sustavnom sabiranju i umnažanju sile, akumuliranju energije koja na koncu teži k posvemašnjem izrabljivanju „kvantitativne funkcije svemira“[9]. Istu ovu sliku, pedesetak godina kasnije, pred očima ima Jean-François Lyotard opisujući u knjizi „Neljudsko, kozerije o vremenu“ totalitarnu bit današnjeg ustrojenog svijeta, eufemistički nazvanog društvom znanja. Svijetom danas, kao akumulator i generator sveukupne  kozmičke energije, doista upravlja Leibnitzova „velika monada“, kao istinski i jedini preostali bog modernog racionalizma. Jedini je problem u tome što nas taj bog usmjerava ne samo prema poganskom, nego i prema posve neljudskom, beznadno ustrojenom svijetu. Kocbek je izgled današnjeg neoliberalnog Imperija u kome, kako je to upozoravao još početkom 60-ih godina, čovjeka nosi „bujica bezumnog špeceraja“, predvidio upravo zahvaljujući jasnom uvidu u odnos malih i velikih europskih naroda:

Bestemeljno i strasno uvećavanje prostora i moći, kakvo se događa u čuvstvima i djelima velikih naroda, zapravo ugrožava naravni red koji čine veliki i mali narodi. Veliki i mali narodi, naime, sastavljaju političko-duhovni svijet koji je sličan zvjezdanom svemiru i organskome svijetu. Građa atoma jednaka je građi sazviježđa, u kojoj ništa ne ukazuje na to da bi jedan dio isključivao neki drugi. Građa malenog, jednaka je građi velikog naroda, njihov duhovni i materijalni ustroj posve su sumjerni, samo su mjere različite. Iz činjenice da je veliki narod veći od maloga, još uvijek ne slijedi zaključak da je veliki narod bolji ili vrjedniji od maloga.[10]

Ove Kocbekove riječi i danas su jedina moguća točka obrata, tj. jedina paradigma koja vodi prema razrješenju krize moderne Europe, kakvu su u svojim djelima opisivali upravo oni ponajbolji, „manjinski“ evropski pisci, od Kafke i Joycea, do Bernharda i Kiša. Nije li upravo W. G. Sebald prvi veliki pisac koji, dolazeći iz kulture velikih naroda, prihvaća tu naizgled ukletu, ali u svom najdubljem korijenu drugačiju, čovječniju perspektivu kroz koju svijet sagledavaju pisci malih naroda? Nema li njegova otvorena naklonost prema djelu Thomasa  Bernharda upravo ovo značenje, i nije li upravo to razlog što su ga engleski kritičari, tražeći primjerenu usporedbu, nazivali novim Joyceom? Pri tome ova manjinska perspektiva nije više nikakav povijesni usud, nego duhovna vrijednost po sebi, takva koja teži rješenju paradoksa Europe, kakvim ga je u svom eseju vidio Kocbek.

U krvavom Napoleonovom testamentu vlastitome sinu zapisane su sljedeće riječi: "Europu treba združiti u nerazdruživi federativni savez… ona se kreće prema neizbježnoj promjeni, a onaj tko se toj primjeni suprotstavlja, rasipa svoje snage u besplodnome boju…“. U borbi za Napoleonovo naslijeđe, znamo, sukobljavale su se dvije hegemonističke volje; na jednoj strani Njemačka i Italija, na drugoj Engleska i Francuska. Kocbek, međutim, već u rujnu 1939. zapisuje kako su oba ova bloka zarobljenici izvanjske, gospodarsko-društvene mislenosti. Duh ekonomizma, kaže Kocbek, najjasniji je izraz kvantitativnog vrednovanja svijeta. On je razlog zbog kojega je nemoguće od velikih zapadnih demokracija očekivati uspostavljanje istinskog demokratskog političkog reda. Sve dok ne napuste svoju plutokratsku bit i zažive u novoj političko-društvenoj stvarnosti, dok se ne vrate idealima socijalne pravednosti i duhovnog junaštva koji su još uvijek svojstveni tzv. malim narodima, ne može biti rješenja rebusa, tj. paradoksa Europe. Ali, kao što su veliki narodi skloni pretjerano naglašavati kvantitetu, tj. puki ekonomizam kao osnovu društva, mali su narodi skloni preuveličavati ideale i svoj navodno kvalitetniji, a u stvarnosti prečesto jalovi palanački svijet.

 Na mitologiju palanačkog duha lako se kalemi ideološki univerzalni vidik koji uglavnom nema nikakve veze s istinskim duhom povijesti. U naivnosti svog ideološkog idolopoklonstva, mali su narodi skloni zaboraviti kako nijedna svjetska ideja nije toliko čista da bi bila spremna bespogovorno pomoći čovjeku kao pojedincu. Baš kao što se čovjek u svom autentičnom bitku ili egzistenciji mora izgraditi sâm, tj. mora realizirati sebe kao pojedinca, tako se i mali narodi moraju izgraditi u svojoj posebnosti i punom dostojanstvu. Kako je to ustvrdio i Henri Bergson, životna se stvarnost u maloj domovini doima stvarnijom i osobnijom, ugodnijom u svom gospodarskom, kulturnom i moralnom okružju (ethosu). Bergsonove riječi, međutim, istinite su jedino kada ti narodi nadvladaju prokletstvo palanačke zatvorenosti, a svoje nacionalno i socijalno pitanje započnu rješavati tako da se istovremeno zauzmu za  slobodu i egzistencijalnu istinu čovjeka kao pojedinca. Baš kao što nema nikakve esencijalne razlike između malih i velikih jezika ili kultura, nema nikakve esencijalne razlike između malog naroda i pojedinca. Kocbekovim riječima: „Nova Europa mora biti savez velikih i malih naroda, velikih i malih domovina, a ne totalitarnih država koje se pod simbolima sile spajaju u ljubomorno mitsko jedinstvo zemlje, čovjeka, kapitala, duha i krvi. Europa se mora izgraditi pod simbolima cijelog, u svojoj osobnosti potpunog čovjeka, kojemu moraju služiti državni ustroj, gospodarski red i duhovne vrijednosti, tj. sve što čovjeku može pomoći u njegovoj osobnoj izgradnji“.[11]

Poslijeratna Europa ispunila je, kaže arhitekt i pisac Janko Rožič, jedan od najustrajnijih nastavljača Kocbekova djela u europskoj Sloveniji, dvije od njegovih postavki; gospodarstvo koje se odvija u velikim, prirodno usklađenim kompleksima (EU), a uspostavljen je i federativni politički red u kome se poštuje „kulturna raznolikost“ (naravno, još uvijek previše deklarativno). Jedina prava mjera u kojoj se ta deklarirana kulturna raznolikost doista oslikava jesu kulture malih naroda. Zrelost malih naroda, međutim, ovisi o zrelosti pojedinca da usvoji kulturni kôd koji je sposoban za neprestano suočavanje i usuglašavanje s drugima. Jedino pojedinci malih kultura mogu, imperijalnom naslijeđu usprkos, promijeniti kulturni kôd europskog prostora koji će, posljedično, prihvatiti i pojedinci koji dolaze iz tzv. velikih kultura. Drugim riječima, kao što mali narodi moraju nadrasti svoje provincijalne, tako i veliki narodi moraju nadrasti svoje imperijalne komplekse.

Na ovome tragu, izuzetan je doprinos „Ekstraeseja“ Zdravka Zime. Zima je, približavajući nam portrete velikih pisaca malih naroda, onih koji su iskustvo rubnih prostora iskoristili za osobnu izgradnju (jer to je jedini „Bildung“ koji je preostao od nekada slavnog „Aufklärunga“), svom čitatelju približio i viziju autentične, podjednako većinske i manjinske kulture.  On i njegovi junaci jedini su preostali Argonauti jedne ne samo buduće, nego i bolje Europe, takve čije će velike i male zvijezde svijetliti u sazviježđu bez međusobnog proždiranja i opasnosti od nestanka u crnim rupama provincije i velegrada.

U Zagrebu, 23. ožujka 2014.                                                      Goran Starčević

           

           


[2] Zdravko Zima, “Ekstraeseji, od Krleže do Joycea“, Meandarmedia, Zagreb, 2012.

[3] Isto, str. 276.

[4] Isto, str. 222.

[5] Isto.

[6] Kocbekov utjecaj na Mešu Selimovića svjedoče pisma koja je mi je na uvid velikodušno ponudio Tvrtko Klarić. Iz pisama se može iščitati utjecaj Kocbekove knjige „Strah i hrabrost“ na Selimovićevo najvažnije djelo „Derviš i smrt“, pisano upravo u vrijeme kada se odvijala njihova korespondencija:

Sarajevo, 9. X. 1962.

Poštovani prijatelju,

najljepše zahvaljujem na pažnji, dirnula me Vaša briga, prilično neuobičajena u naše vrijeme. Danas šaljem g. Domenach-u dva primjerka „Tišina“. Izvinjavam se što Vam još nisam vratio Vaše knjige. Dva su razloga za to, jedan je što sam bio veoma zauzet pripremanjem za štampu svoje nove knjige (izaći će u novembru, poslaću Vam je, iako se plašim poslije čitanja Vaših djela), i drugi, što me je Vaš „Pogum in strah“ zaprepastio dubinom i snagom. To je najbolja i najvrednija knjiga o problemima morala, života i smrti koju sam ja pročitao u našoj književnosti. Zato bih htio još jednom da je pažljivije preberem. Ne ljutite se, molim Vas, a ako su Vam knjige potrebne, javite mi pa ću Vam ih – sa žaljenjem – odmah poslati.

Još jednom – srdačna hvala. Moja žena i ja Vas pozdravljamo i želimo Vam svaku sreću. Vaš Meša Selimović

Sarajevo, 9. marta 1964.

                Poštovani prijatelju,

                koristim priliku što u Ljubljanu putuje moj dobar drug, i dobar čovek, Muris Idrizović, da Vam, sa žalošću, vratim Vaše divne knjige. Sa žalošću i žaljenjem, jer to su dela od kojih se čovek nerado rastaje. Zahvaljujući Vam na divnom uživanju koje sam imao čitajuć Vašu divnu humanu prozu, ujedno se izvinjavam što sam knjige toliko zadržao. Čitao sam ih dva puta, kao i sve knjige koje volim. Ja, inače radim na novom romanu, prilično obimnom, i taj rad me potpuno apsorbovao. Zahvat je velik, ali se nadam da ću biti gotov do kraja ove godine. Ne znam da li sam Vam javio : g. Domenach mi je poslao recenziju na moje TIŠINE, sa velikim pohvalama, naročito za suptilnu psihologiju, ali sa zamerkom da roman nema kraja. Možda ima i pravo. Iako ne znam kakav bi kraj trebao da bude, jer kraj knjige je početak nove muke glavnog junaka. Još jednom Vam zahvaljujem na divnoj pažnji koju ste pokazali prema meni. Ja i moja supruga sa zadovoljstvom se sećamo kratkog ali nezaboravnog susreta sa Vama: ostalo nam je sećanje na jednog izvanrednog čoveka koji se plemenitošću i kulturom izdvaja između drugih i sam sobom postaje doživljaj. Srdačno Vas pozdravljamo.

Vaš Meša Selimović

P. S. citirao sam generalno mišljenje recenzije po sećanju. Posle sam pronašao pismo i vidim da me izdalo sećanje. Recenzent Michel Chadkiewicz stavlja zamerku da je delo („Tišine“) verbiozno i neodlučno u razrešenjima. Ima istine u tome, i preradiću neka poglavlja romana, a napisaću potpuno novi kraj.

M. S.

[7] Krležino pismo Kocbeku od 26. lipnja 1963., u cijelosti glasi:

„Dragi moj Kocbek, Hvala Vam na prijateljskoj epistoli. Čitajući Vaše tekstove, godinama već osjećam kako bih imao mnogo toga da Vam kažem, jer ne treba da Vam naglasim (a to Vam može potvrditi Josip Vidmar, na temelju naših mnogobrojnih razgovora), kako sam trajno pod dojmom ne samo Vaših riječi (mislim na vještinu pisanja), nego i na temelju mnogih Vaših moralno-intelektualnih kriza koje nikako da se smire. Nadajući se da će se ipak jednoga dana ukazati prilika da se porazgovorimo o mnogim stvarima, molim Vas da i ovom prilikom primite izraz svih mojih simpatija. Srdačno Vaš M. Krleža“

Pismo od 23. listopada 1967. već je kudikamo službenije, a obećanje o susretu formalnije:

Dragi moj Edvard Kocbek, Hvala Vam na listini i na ljubaznim riječima kojima ste popratili Vaš ženerozan poklon. Prilikom svog prvog izleta u Ljubljanu, potražit ću Vas da se jednom doista nađemo i porazgovaramo, a u međuvremenu nadam se da će biti prilike da Vam se revanširam. Srdačno Vas pozdravlja Vaš M. Krleža“

(Kocbek, Edvard: Zapuščina v Rukopisni zbirki Narodne in univerzitetne knjižnice v  Ljubljani IV., Korespondenca)

[8] Edvard Kocbek: „Mali in veliki narodi“, vidi u knjizi „Svoboda in nujnost“, Mohorjeva družba, Celje 1989.

[9] Isto, str. 88.

[10] Isto.

[11] Isto, str. 90. i 91.

Share