Andrej Nikolaidis

Andrej Nikolaidis rođen je 1974. u Sarajevu. Objavio je prozne knjige Ogledi o ravnodušnosti (1995), Zašto Mira Furlan (1997), Katedrala u Sijetlu (1999), Oni! (2001), Mimesis (2003), Sin (2006), Balkanska rapsodija (2007). Kolumnist je nedjeljnika Monitor i Slobodna Bosna i dnevnika Vijesti.  Živi u Ulcinju.

Oni umiru u snijegu

Ima tako ljudi koji su, bježeći pred glađu ili pred divljim plemenima žednim krvi, napustili svoje sudane, alžire, meksika i bosne, pa stigli u velike gradove Zapada. Neki su, da bi stigli do svog odredišta – kamo ih nije privlačio ni demokratski politički sistem, ni sva građevinska čuda, ni sloboda govora ni vladavina prava, a još manje od svega pobrojanog slavna kultura i civilizacija, koju svojim fotografskim aparatima nastoje uhvatiti japanski turisti, nego samo jedno: pun stomak i očuvanje golog života – prelazili velike rijeke i puzali noću, kroz pustinjsko šiblje, skrivajući se od graničnih patrola. Drugi su preletali okeane, prijavljivali se u centre za socijalni smještaj i potom se gubili u metežu jezika na kojem nikada neće naučiti da kažu što ih to boli i zašto, kad god su pijani, plaču. Oni rade u klanicama, gdje ubijaju životinje od čijeg mesa sa pravi hrana za ljude koji mnogo rade i malo znaju, ljude koji su pravdoljubivi, spremni da pomognu i žele sve najbolje i životinjama i imigrantima koji te životinje kolju, mesarima na minimalcu u čijem rodnom kraju bjesni rat, o čemu je u vrijeme večere javio CNN. Oni rade na gradilištima, na visokim spratovima novih stambenih zgrada u koje, uprkos tome što u slobodnim i razvijenim zemljama svi imaju iste izglede na uspjeh, sasvim sigurno neće useliti. Ponekad, međutim, padnu sa tih građevina pa im se kosti asfaltom raspu kao kockice za jamb u vrlo lošem, iznimno lošem bacanju.  

Oni slušaju čudnu muziku i piju jaka pića, koja peku doma – iako je to ilegalno, ali uobičajeno za njih, jer oni najteže od svega prihvataju zakon - u pretis loncima iz kojih se bezbojni destilat slijeva u male čaše kojima se glasno kucaju i nazdravljaju, u ritualu koji nekome ko to sluša sa strane može zvučati kao grmljavina.

Ali ti ljudi nisu nomadi, nego izbjeglice. Oni se teško integrišu, teško dobijaju državljanstvo. Nema ničeg egzotičnog u njima, naš novi i unaprijeđeni kulturni model ne crpi inspiraciju iz njihovog načina života, te nas oni ovoga puta ne interesuju.      

Ima u Crnoj Gori ljudi koji vrijeme od zadnjeg do prvog snijega u godini provode u surovim planinama, na katunima, kamo, u potrazi za ispašom, stižu sa svojim krdima stoke. Oni žive daleko od civilizacije. Meso kojim se hrane čuvaju u snijegu. Piju otopljeni snijeg. Ako snijeg padne prije nego napuste planinu, oni i umiru u snijegu.  

Iako bi nas moglo prevariti to što opis tih ljudi odgovara izvornom značenju grčke riječi νομάδες, nomádes, što će reći “oni koji vode krda na pašnjake” – ni oni nisu nomadi, pa nas ovom prilikom ni oni ne interesuju.

Godine 2003. U Berlinu je održana svjetska konferencija o nomadizmu kulture. Utemeljen je prvi Institut za nomadizam. Kako u eseju Zemljovidi za lutalice – teritoriji nakojoj se, u svom nomadskom kretanju-potrazi za valjanim informacijama koje se tiču teme ovoga teksta, zaustavljam i dižem logor - piše hrvatski filozof Žarko Paić: „Umjetnički projekti unutar tog Instituta usmjeravaju se na problem novoga kulturalnoga identiteta, novih medija i globalizacije, transkulturalnosti i kozmopolitizma. Nomadizmom se danas označava iskustvo prelaska svih kulturalnih granica moderne nacije-države. Taj se pojam primjenjuje na neki imaginarni labirint književnoga fenomena pisaca, filozofa, umjetnika koji jednostavno putuju svijetom i razmjenjuju tzv. iskustvo vlastite i tuđe kulture u sveopćem miješanju svega sa svačim. Ukrižavanje i spajanje različitih tradicija postaje novim kulturnim proizvodom. Ali, pritom nije jasno zašto bi se to trebalo zvati nomadizmom“.

Doista: zašto?

Poteškoća sa konceptom kulturnih i književnih nomada je u sljedećem. Ako su novi nomadi, kako kaže Deleuze, „oni koji se počinju kretati kako bi ostali na istom mjestu i kako bi se oslobodili zakona“, ne ostaju li oni ipak, sve krećući se kroz prostor kulture i knjige, u prostoru Zakona? Koji se prenosi upravo knjigom, i koji stoji u samom središtu kulture. Ne možeš pobjeći od svoje knjige, od svoje kulture, čak ni kada je svaka tvoja – one se uvijek vraćaju, u stopu prate i zlostavljaju nas. I kada jednu knjigu zamijeniš drugom, opet sve ostaje isto: i dalje si u prostoru Zakona. Nije li onda jasno da  je za književne nomade  najuspješnija zaštita od Zakona koji prenose knjige, najbolja zaštita od civilizacija Knjige – nepismenost? Ne bi li upravo nepismenost nomadu obezbijedila odlučujuću iskorijenjenost i neintegrisanost? Ne bi li mu upravo nepismenost obezbijedila to da prolazi kroz teritorije, a da istovremeno ne prolazi kroz zakone koji su zaposjeli te teritorije? Ne znači li onda opismenjavanje nomada na našem jeziku, njegova integracija u našu zajednicu, poništavanje onog nomadskog u njemu?

Neki nomadi jesu lovci-sakupljači, ali nije li jasno da je nomadizam krivo shvatiti kao prikupljanje i razmjenu kulturnih uticaja? Nije li jasno da je riječ o upravo suprotnom: nomad ima svoju kulturu, koju, ma gdje ga put odveo, zadržava? Nomad ne luta tražeći identitet, putovanje za njega nije sredstvo izgradnje identiteta, još manje bjekstva od tereta vlastitog identiteta. Nomad nije New Age bijeli čovjek koji putuje u Indiju ne bi li mu tamo sve objasnili, pa da se otud vrati promijenjen.  Nomad se sa putovanja vraća isti.

Neke nomadske kulture su usmene. Romska kultura je, recimo, „najveći dio svoje istorije bila usmena“ (Wikipedia), a po istom (moguće nepouzdanom ali nomadskom, jer Internet je neprocjenjivo važan za naš koncept kulturnog nomadizma) izvoru kod Roma „ne postoji tradicija pisanja“. U podgoričkom naselju Vrela Ribnička postoji romsko naselje. Te ljude predstavnici države posjete svake četiri godine, pred izbore. S vremena na vrijeme ti se ljudi sukobe sa državom, jer im država nameće pravila i zakone koji su suprotni njihovim zakonima. Ono što piše u Ustavu bitno je drugačije od onoga što ne piše, ali postoji u njihovom vrhovnom pravnom aktu – sjećanju. Obavezno školovanje za romsku djecu i njihovo opismenjavanje na službenom jeziku, imamo li to pravo smatrati državnim nasiljem? Imaju li se silni napori na integraciji Roma shvatiti kao nasilje nad njihovom nomadskom kulturom, koja se opire integraciji? Za utjehu: kada jednom budu integrisani, ponovo mogu postati nomadi, ali sada nomadi kao mi. Nomads Like Us – ne zvuči li kao potencijalni MTV hit? (Uočimo: desničar i liberal bi se ovdje našli na zajedničkom zadatku: desničar ne želi integraciju nomada da bi zaštitio svoju kulturu, drugi se toj integraciji opire ne bi li zaštitio kulturu nomada).

U Irskoj postoji nomadski narod koje zovu Irish Travellers, Irski Putnici. Ako ste gledali stupidni Guy Ritchiev film po imenu „Snach“, i ako sjećate lika boksera koga u tom filmu tumači Brad Pitt... taj tip je Putnik. Po popisu stanovništva iz 2006., Putnika, koje zovu još i Walking People, u Irskoj ima 22 400. Britanski zakon Putnike prepoznaje kao etničku grupu. U Irskoj, međutim, oni imaju status društvene grupe. Većina njih ne preživi svoju tridesetdevetu godinu. Putnici nisu romske, nego irske krvi – pa ipak, često ih nazivaju Romima, jer su, u suštini, prihvatili romski način života. S vremena na vrijeme, oni svoja naselja podižu na zemlji u javnom ili tuđem privatnom vlasništvu. Njihovi advokati tvrde da se Putnici ponašaju shodno svojoj staroj kulturi i običajima. Tužitelji tvrde da se ponašaju suprotno starom britanskom običaju poštovanja zakona.

Kristalno jasno se sjećam testa inteligencije koji sam polagao prije nego su me upisali u osnovnu školu na Vracama, jednom od sarajevskih brda. Kraj mene je sjedio dječak Rom. Njega su izbacili sa testa. Nadležni mu nisu dozvolili da upiše razred. Test je bio prilagođen sposobnostima šestogodišnjeg idiota: od nas se tražilo da, kada predstavnik države kaže biciklo, među ponuđenim crtežima zaokružimo crtež bicikla. Čak i ja sam, čak i tada, znao da je romskom dječaku koji je izbačen sa testa učinjena ogromna nepravda. On je nesumnjivo bio dovoljno inteligentan – sa testa je trebalo izbaciti one koji su njega izbacili. A izbacili su ga zato što je dječak, kada je rečeno „biciklo“ rekao: ja sam zaokružio motor. Kada su rekli „konj“, on je rekao ja sam zaokružio auto.

Srećko Horvat u tekstu Kretanjem protiv cirkulacije Kapitala? (upitnik je na mjestu, jer ipak se čini da današnji nomadski diskurs, sa sve Institutom, formiran upravo po diktatu Kapitala) pominje krasan primjer zapadnjačkog poštovanja nomadskih kultura. Sredinom 2008. je, kaže Horvat, zapadna javnost dobila priliku da se zgražava nad bezglavom ovcom – jednom od omiljenih igara nomada u Kirgistanu. Mediji su izvijestili o igri tokom koje se ljudi na konjima, dok jašu prema golu, dobacuju obezglavljenom ovcom. Čitava priča je bila zamišljena kao ilustracija kirgistanskog primitivizma i surovosti, a ispričana je zato što se Kirgistan protivi postavljanju američkih baza na svom teritoriju (uzgred, imamo li američke baze shvatiti kao nomadske logore?). Molim vas: želimo biti nomadi, ali nije valjda da baš moramo vitlati ovcama bez glave? Nomadizam je krasan, ali problem su ti nomadi – previše primitivni, surovi, glasni... prosto previše. Treba nam nomadizam koji će biti inačica kafi bez kofeina, seksu bez seksa i coca-coli bez šećera – nomadizam bez nomada, mobilnost u statičnosti, život analogan nomadskom u digitalnoj verziji.     

„Temeljna ontologijska značajka nomada jest ta da je njegova „sudbina“ vječito lutanje i neprestana potraga s onu stranu dosegnuta cilja. Između putovanja i lutanja razlika je, dakle, u tome što nomad nikad ne dovršava svoj put. Dok se migracija stanovništva zasniva na potrazi za „novim domom“ i „novom domovinom“, pa makar bila samo privremena, nomadizam označava stanje otvorenosti lutanja bez kraja“, kaže Paić.

Ono što se danas nudi pod terminom nomadizam jeste ideja o pojedincu, iskorijenjenom iz nacionalno-državne tradicije, koji luta svijetom, medijima i kulturama, napuštajući kolektiv i rodom mu naslijeđenu kulturu, neprekidno nadograđujući identitet. Ali izvorni nomad nije usamljeni subjekt, on ne napušta zajednicu – on je pripadnik zajednice. Izvorni nomad dakle pripada i putuje, naš novi nomad ne pripada i luta. Izvorni nomad se uvijek vraća u svoju zajednicu, zato što je zajednica njegov zavičaj – naš brand new nomad napušta zajednicu i zavičaj, bez namjere da se vrati. Ali nomadom nas ne čini to što smo napustili našu tradiciju i državu - nomadstvo jeste tradicija, ali nije naša.    

Cioran piše: „Domovina je tek logorovanje u pustinji stoji u nekome tibetanskome tekstu. Ja ne bih išao tako daleko: dao bih sve krajolike svijeta za onaj svoga djetinjstva. Još mi valja dodati da ga doživljavam svojim rajem jedino zbog zaslijepljenosti i nesavršenosti vlastita pamćenja. Sve nas progoni naše porijeklo. Osjećaj kojim me moje nadahnjuje nužno se iskazuje u negativnim terminima, jezikom samo-kažnjavanja, prihvaćenog i obznanjenog poniženja, pristajanja na poraz. Je li takvom patriotizmu mjesto na psihijatriji?“. On očito ne opisuje nomada: on putuje zato što mora, zato što nije u stanju vratiti se natrag, u rajski prostor djetinjstva.

Uostalom: ako Kapital u datim istorijskim okolnostima prelazi nacionalne i državne granice, takav će Kapital preferirati i finansirati kulturu koja napušta nacionalno i državne granice. Ali Kapital nije nomad – Kapital domovinu manjeg tržišta napušta da bi stekao domovinu većeg tržišta. Čovjek svijeta dovršene, sprovedene globalizacije je na svakoj teritoriji, u svakoj kulturi – kući. On napušta svoju kulturu zato što smatra da su sve kulture – njegove. Nomad, naprotiv, nigdje nije kući, a od svih kultura njegova je samo ona – njegova. Svijet sprovedene globalizacije ne čine logori u pustinji, čak ne ni jedan logor za sve u pustinji. Taj svijet je pustinja u logoru.

Ako Kapital ne treba državu, nego slijedi neo-liberalni koncept i Boga slobodnog tržišta, onda će takav multinacionalni Kapital podržavati kulturu neprijateljsku prema državnom intervencionizmu i okovima nacionalnog. Više: kulturu koja će potpuno odbaciti ono nacionalno i državno i čitavu planetu shvatiti kao slobodno tržište ideja, baš kao što kapital istu planetu shvata kao jedno slobodno tržište bez granica.

Ali sudbina intelektualnog nomadizma postaje zanimljiva sada, kada državni intervencionizam: tačnije, sada kada socijalizam spašava kapitalizam. Sada kada je država ponovo prijatelj Kapitala, moglo bi se desiti da se intelektualni nomadi, rasuti širom svijeta, silom prilika vrate u svoje jednom prevaziđene nacije i države. Sa druge strane, možda globalna finansijska kriza izrodi neku vrstu globalne vlade, tijela koje će korigovati globalnim mjerama sanacije globalne štete? U tom slučaju kriza može dati novi zamah nomadizmu, može poroditi nove nomade, još mnogo ljudi koji će biti slobodni da lutaju prorijeđenim ispašama ideja, šireći ideologiju Kapitala koji tu slobodu sponzoriše.  

Nomadizam je cool, ali neudoban. Nomadi imaju zdrav odnos prema Majci Zemlji i prirodi, koja je, kako je to primijetio još Oskar Vajld, takođe neudobna. Nomadi ne znaju ništa o nomadizmu. Ako neko govori o nomadizmu ili izučava nomadizam, možete biti sigurni da taj nije nomad. Nomada će nestati tek onda kada svi budu nomadi.

Share

Otpad

Volim miris deponije u zoru.

To izgovoriti na obali mora, dok dim, nošen toplim istočnim vjetrom, izvodi piruete nad uvalom. Izgovoriti to nakon što su letjelice gluposti kao

...
Opširnije...
Share