Intervju

Jasna Šamić- intervju za HRT Treći Program

Razgovarala Darija Žilić

 

 

  1. 1. Rođeni ste u Sarajevu, ondje ste predavali na Filozofskom fakultetu sve do 1992. godine kad dobivate otkaz, jer ste se u tom trenutku nalazili u Parizu. Tada započinje i Vaša mučna borba s institucijama...

 

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bila sam bila već izvanredni profesor -  to sam postala  u svojoj  38. godini zahvaljujući disertacijama i naučnim radovima objavljenim po svijetu , kad su moje bivše kolege došle do zaključka da im takvi više ne trebaju ; ne samo da su me izbacili, nego i danas nastavljaju da pišu najgore o mom naučnom opusu, i to oni koji nikad ne bi bili tu gdje su sada, da nije bilo četničke agresije na Bosnu.

Neću nikad zaboraviti šta mi je rekao davno jedan profesor : zapamtite, u borbi s čaršijom, čarsija uvijek pobjeđuje. Za one koji ne znaju šta je na bosanskom „čaršija“, prevodim da to znači pijaca, narod, masa, rulja, primitivci... Ovih riječi se sjećam, jer je moja borba, koju vi nazivate  „borbom sa institucijama“,  bila borba sa čaršijom, a to je isto što i borba sa vjetrenjačama, u kojoj sam gubila vrijeme, nerve, zdravlje, mladost, egzistenciju. Istovremeno, ne bih nikad napisala toliko knjiga da sam ostala na fakultetu i predavala. Ima još jedna vrlo poučna i tačna poslovica kod nas, a koja glasi : nekom rat, nekom brat. Nekima je rat bio prilika da se obogate, da postanu važne ličnosti u društvu, pa tako i sveučilišni profesori, ali i da nastave čišćenje koje su četnici započeli (makar metoda bila drukčija), da otjeraju one koje su im smetali. To nema nikakve veze sa famoznom „etnikom“ o kojoj trube, nego ima veze sa običnom etikom. Mnogi ne znaju šta znači ni jedno ni drugo.

U času kad sam izbačena s Fakulteta, imala sam dozvole za boravak u Parizu, gdje sam tad bila direktor istraživanja u Francuskom nacionalnom centru, ali imala sam i zdravstvenih problema, ali nikakve potvrde nisu važile u novoj demokratiji. Nikad neću prestati da samoj sebi postavljam pitanje na koje nema odgovora : kakva je to zemlja, pogotovo ona koja je sva srušena i čeka na ponovnu izgradnju, i kakva je ta nova demokratija, koja se odriče svojih stručnjaka, naučnika, profesora, intelektualaca, pisaca, itd, a koja uz to pribjegava i metodama falsificiranja dokumenata, i datuma, što je bio i moj slučaj sa Odsjekom za orijentalistiku gdje sam radila, a koja se nije libila toga da dovede drugu, politički podobniju osobu na moje mjesto. Odgovor zapravo postoji : ta zemlja je i dalje osuđena na propast ! Ja nisam, nažalost, jedina kojoj se to desilo, ima nas mnogo, a ja nisam imala nikakvu vanvladinu organizaciju iza sebe da me odbrani, čija moć nije beznačajna, a koja bi me usput i proslavila kao žrtvu, i udomila na nekom drugom fakultetu u svijetu. Ja sam se morala osloniti samo na sebe, na vlastitu energiju i dodatne talente, tačnije rečeno na moje strasti, da bih preživljela. Tako sam se se konvertirala, počela više pisati fikciju i praviti filmove, režirati predstave, što sam oduvijek voljela i što sam i radila od osnovne škole. A onda me je tek ta nova sredina, umjetnička, dočekala na nož što im se petljam u feud. Režiseri iz Sarajeva su čak osnovali i sindikat za odbranu od ovakvih kao što sam ja, pisaca i orijentalista koji se usuđuju baviti i pozorištem. O tome je Sulejman Kupusović javno govorio više puta na radio-emisijama i intervjuima, dajući kao eklatantan primjer moje ime.

 

  1. 2. Premda ste odgojeni ateistički, vrlo rano odlučujete se znanstveno baviti religijom, ali i orijentalnom kulturom. Kako se razvio Vaš interes za sufizam, koji će postati predmet Vašeg znanstvenog istraživanja?

Ja sam oduvijek voljela matemtiku, a možda još više od matematike, fiziku - koja je u stvari primijenjena matematika. Drugim riječima, dvoumila sam se, iako kratko, da li ću studirati fiziku ili literaturu, tj. strane jezike i kulture, nastavivši ujedno i studij muzike. Pošto sam ipak najviše voljela literaturu, odlučila sam se na studij orijentalnih jezika i književnosti, odnosno uopšte na studij Orijenta i njegovih civilizacija, koji je uprkos vladavini Osmana, koja je trajala preko četiri stoljeća, bila velika nepoznanica u našoj, evropskoj kulturi, u kojoj sam odrasla, i kojoj smo i ja i moji roditelji pripadali. Studirajući orijentalistiku, to jest povijest, civilizaciju, i jezike zemalja gdje je jedini identitet bila religia, islam, koji je naravno i vladajuća religija, morala sam studirati i religiju, tačnije religije (budući da je sav Kuran aluzija na biblijske događaje). Islam je obilježio arapsku, perzijsku i tursku civilizaciju, iako su povijesti tih naroda i njihovih zemalja prilično različite, a njihovi jezici pripadaju trima različitim jezičkim porodicama ; njihove književnosti su bile pod uticajem religije, kao i njihova nauka, tradicija, civilizacija, običaji. Studirajući islam i orijentalne civilizacije, susrela sam se i sa sufizmom, islamskim misticizmom, koji se, bez obzira na razne sličnosti s drugim mistikama, i svjetskim ili orijentalnim filozofijama (budizmom, nestorijanstvom, neoplatonizmom... ), ipak oslanjao na ajete iz Kurana. Neki taj duhovni pokret nazivaju i paralelnim islamom. Najkraće rečeno, razlika između ortodoksnog islama i islamskog misticizma je u tome što je sufizam i filozofija o ljubavi, tj. Ljubavi, što je u sufizmu Bog sve, a ostaje i dalje nepoznanica, tajna, odnosno Tajna, što je zadatak čovjeka da se trudi cijeli život da dosegne savršenstvo, da bude plemenit i dobar, da se odrekne svih ovozemljaskih dobara, i da na skupovima sa istomišljenicima, zaljubljenicima u jedinu Realnnost i Istinu – onostranu - , dosegne barem na trenutke tu tajnu, i to u sebi, u svom srcu, u jednoj tamnoj tački, koja se zove suveyda.  Naš „ego“,  naše „ja,  tada nestaje i čovjek može osjetiti Onostrano, Tajnu, Svjetlost, Boga, Ljubav, Vatru, itd, - sve to su sinonimi za Vječnost,  koja  „silazi“ u čovjeka. Da bi „stigao“ do  Ljubavi,  mistik treba da pređe određeni duhovni i duševni put. Cilj sufije je dakle spajanje sa Njim, sa Vječnošću, što on, kako rekoh, može postići samo u izuzetnim časovima. Mistici su svjesni da čovjek nikad ne može spoznati  Boga, on je za njega vrhnuska tajna , a ovaj svijet je san, dok je jedina Realnost, Bog, Vječnost, onostrano.  Čovjekov um je nemoćan da dosegne tu Tajnu prema kojoj cijeli život teži . Sufije tvrde da je makrokosmos i mikrokosmos jedno isto, da smo mi, svaki čovjek mali svemir, i da je svemir isto što i čovjek. Nauka neće nikad opovrgnuti ove stavove, jer  „propovijeda“ slično, drugim sredstvima i metodama. I fizika se zanima za svemir, odnosno vječnost, tačnije tajnu postojanja; i naučnik ide ka istini, teži da je spozna, u vječnoj potrazi za njom. Mnoge sufijske postulate, do kojih su mistici došli intuitivnim putem, ili putem svojih okultnih nauka, koje su tajne nauke, dostupne također samo za izuzetne ljude - kasnije je potvrdila nauka. U osnovu svega u sufizmu  - a i u uopćte u religijama - je Svjetlost, u sufizmu je to, tačnije rečeno, fontana svjetlosti, što je isto što i Ljubav. Čovjekov doživljaj ljubavi  u časovima mističke ekstaze ravan  je „umiranu prije smrti“.  Zato bi se čak moglo reći da je i smrt u sufizmu, ekstaza. Ja sam sve to mnogo bolje rekla, nadam se, u svojoj knjzi, koju je objavila Plima iz Crne gore, prije dvije godine, Mistika i „Mistika“, gdje sam poredila, odnosno kontrastirala istočne i zapadne mistike, istočne i zapadne literature. Eto zašto sam se bavila sufizmom, pa i islamom, čime se prije rata nitko gotovo nije bavio - pogotovo se nije bavio sufizmom, koji je još, uz to, dugo vremena bio zabranjen, a mjesta okupljanja derviša/ sufija, tekije, gdje obavljaju svoj ritual, zvani zikr, bila su zatvorena u Bosni do kraja sedamdesetih godina ; derviši - drugo ime za mistike /sufije, bili su proganjani i od komunističkih vlasti i od ortodoksnih islamskih autoriteta. U historiji, veliki sufijski pjesnici i mislioci su čak bili javno spaljivani, nekima su derali kožu sa živog mesa na trgovima. Sve zato što su sufizam i sufijsku ljubav prema Bogu, to jest Tajni, Realnosti, Vječnosti, itd, shvatili kao božansku inkarnaciju koja je zabranjena u islamu, koju ortodoksni islam ne priznaje. Mistička ljubav je tolika u časovima ekstaze, da mistik više ne postoji, kako rekoh, i postoji samo Ljubav, što znači Bog. Zato je Al-Hallađ rekao „Ana-l-Hakk“ : „Ja sam Istina, Bog“, i bio zbog tog najgrublje pogubljen.

Sve to je meni bilo privlačno, čak romaneskno, a još više jer je bilo marginalno. Moja filozofija je bila : u sjenci uzvišeno ! Da, interesirala me je sjenka, u njoj se otkrije najviše istina, najveće enigme se tu riješavaju, najveća dostignuća dese se u sjenci. Nažalost, baviti se danas sufizmom, i islamom, ili uopšte orijentalistikom, postalo je gore nego baviti se u doba komunizma samoupravom ; svi sve znaju o tome, a oni koji sve to znaju „intuitivno“, kako i sami  tvrde  - jer im više nisu potrebne škole i studije -  mene, i meni slične, podučavaju   sada. Pošto nam alfabet kojim se služimo nije isti, pošto pripadamo različim galaksijama, naravno da me optužuju za jeres. Za ovo posljednje oni češće pak upotrebjavaju riječ „neznanje“,  jer me istinski optužuju za neznanje i za neprijatelja islama.

 

  1. 3. U francuskom kulturnom miljeu imali ste problema, jer su Vas neki etiketirali kao „fundamentalisticu“, dok, zanimljivo, u Sarajevu su Vas neki doživjeli kao osobu koja podupire četnike. Jesu li te etikete zapravo dokazVaše  izmještenosti iz struktura moći?

Obični ljudi, kao i vlasti se služe etiketama da eliminišu one koje im smetaju, koje ne misle kao oni, koji neće da im se pokore, da se „uklope“, kako se govorilo u samoupravnom društvu. Da, za vrijeme rata, ja sam optužena ovdje, u Francuskoj - od onih koji su se borili tobože za demokratiju - da sam fundamentalista, „tvrda struja“, jer sam branila Bosnu, i bila protiv četnika, a trebalo je govoriti u takozvanim „nijansama“ : da su „svi krivi a muslimani najviše stradali“. Kao i obično, trebalo je biti hipokrita i demagog, ako si mislio da ti ne zalijepe neku etiketu koja bi te skupo koštala. U tom času moja cijela porodica je stradala direktno od četnika, i njihovih granata, ni od kog drugog za vrijeme opsade Sarajeva –iako su i mafiozi i lokalne barbari unosili strahovladu u grad - ; pošto mi je istina izuzetno draga, ni danas mi ne pada napamet da okolišam. U Sarajevu su me, nakon rata, optužili da pljujem po islamu, ponekad da i da branim četnike. Dovoljno je nesto reći u prilog ili na uštrb jednog „naroda“ (pišem s navodnicima jer su na žalost tamo svi ipak jedan narod), dovoljno je reći bilo što o bilo kojem narodu da budeš odmah uvršten u jedan ili u drugi tabor i eliminisan od jednih ili od drugih. U svemu tome najveću ulogu igra uvijek neki Jago. Shakespeare je davno sve rekao, treba ga stalno čitati ! Ja sam za vrijeme rata bila kao drogirana, nisam pazila na svoju egzistenciju, na posljedice. Ono što me je tada zanimalo, kao što me i sad zanima, bio je ogroman zločin ma od kog da je on došao. A taj zločin su počeli su Srbi, ili oni koji su se time proglasili, pod palicom beogradskog mozga, Miloševića. Drugi su sve to ubrzo kopirali, nekad i s velikim entuzijazmom, ali mene još uvijek zanima ko je prvi počeo, ne s provociranjem, nego s stvarnim zločinom, s otvaranjem logora, silovanjem, ko je prvi pustio sve manijake i zločince iz zatvora da obave za njega posao. To je nije uopšte nevažno. To sam govorila, i zbog tog nastradala. Izgovorila sam čak jednu blasfematičnu izjavu : da  nacionalne stranke nisu uništile Bosnu. Istovremeno sam se ježila od pomisli na neku nacionalnu stranku. Tačnije rekla sam ovo : nacionalne stranke nisu stigle uništiti Bosnu, jer mi je Karadžić rekao privatno, još 90-tih, u intervjuu koji sam s njim pravila sa RFI, da su najvažnije granice, da se one mijenjaju ratom, da će biti rata, a to znači da je postojao plan o promjenama granica ratom. Slično mi je rekao i Dutina, to su mi (na žalost) bile kolege, pa i prijatelji, iako ne vrlo bliski. Pri tome ja nisam zanemarivala ni sve te druge zločine ! Trebam međutim naglasiti da osuda koju sam doživjela nije bila uopšte spektakularna, metode su donekle preuzete i ovdje, u Parizu, i tamo, u Sarajevu, od  komunista, to jest naliče na komunističke, a to su one što od „neprijatelja“ prave nevidljivog čovjeka, koji nije ni uhapšen, ni osudjen, ni ubijen, koji ne zaslužuje čak ni da bude napadnut, ni kritikovan javno, nego je „samo“ odgurnut, a to znači da je izgubio sve. Sve opet znači „ono osnovno“ : egzistenciju..

Htjela bih dodati da nisam imala ni sreću da neki bolesni moćnik i državnik na mene baci jednu efikasnu fetvu ili da me proglasi na primjer za vješticu, da bi mi u pomoć odmah  pritekle razne službe za spašavanje  ljudskih duša. Nažalost ! Nisam imala ni tu sreću da mi u času kad moji najbliži, moja majka prva, žive u podzemlju grada skupa sa pacovima, bez struje vode i hrane, bude na pameti jedino kuknjava nad Jugoslavijom, da mi Jugoslavija bude važnija od mojih bliskih i zločina koje su moji trpili, a koje su Srbi činili po Bosni i u Sarajevu u ime spašavanja Jugoslavije. Nisam imala dakle tu mudrost da javno ronim suze za Jugoslavijom, što bi se sigurno isplatilo ovdje gdje živim, nego sam egoistično bila na strani svojih koji su poniženi i uniženi stradavali u opkoljenom gradu. Moj „egoistični“ angažman i filozofija se nikome, posebno na Zapadu, nije dopadala u to vrijeme. Zato sam ja proglašena fundamentalistom ovdje, a drugi, koji su krokodilske suze lili po svijetu nad Jugoslavijom, proglašeni su demokratama i za svoju demoratiju i svoj talenat krunisani od međunarodnih demokrata. Njihove knjige se objavljuju i danas, oni se jednako slave i danas, kad je euforija i te kako popustila. Sve to govori o tome da na Zapdu nisu znali i ne znaju i dalje šta je demokratija, a kamoli šta je fundamentalizam, ili strašni islamizam. Da znaju, razmislili bi, prije nego što bi se se radovali „arapskom proljeću“.

 

  1. 4. Vrlo žestoko kritizirate politički islam. Koje su opasnosti te politiziranosti vjere za društvo u BIH?

Zar treba uopšte još uvijek objašnjavati šta je islamizam, što jest politički islam, i zašto treba biti protiv njega ? Zar nije postalo svima sve jasno s bombama koje se podmeću, sa ubistvima nevinih što se čine u ime islama i Allaha? Taj ekstremni islam se širi poput zaraze svuda u svijetu  -  on je rodjen uz „plemenitu“  pomoć naročito Amerike -  i svaki dan je opasniji.  Otišao je tolikod daleko, da mu se ne vidi kraj i da mi se čini nemoguće ugasiti danas taj požar. Oni koji su ga stvarali, nisu ni malo bili vizionarski raspoloženi. Reklo bi se da su uopšte interesi velikih sila trenutačne, da ne misle nikad na posljedice. Uopšte nije važno što je taj islamizam dakle nastao  kao „odgovor“.  I Hitlerovi zločini bilis su „odgovor“  : odgovor na poniženje Nijemaca Versajskim sporazumom. Jesu li time opravdani ?  Muslimani se osjećaju poniženim :  u Bosni,  jer su ih četnici uništavali i ponižavali, a u svijetu, zbog Palestine i Palestinaca koji su takodje poniženi. Ali može li se vatra gasiti vatrom ? Može li se jedan zločin kažnjavati novim zločinom ? A upravo to danas rade sve više muslimani u svijetu. Ubijeđeni da se svete, oni ne samo da ubijaju nevine, nego kopaju sebi raku, vrše masovno samoubistvo, koje će jednog dana biti definitnivno. Nemam naravno ništa protiv tog da se ljudi pobune protiv diktatora - kako se može biti za diktatore ? Na žalost, jedini koji su alternativa diktatoriskim režimima u arapskim i muslimanskim zemljama su islamisti, bilo oni okupljeni oko al–Qaide, ili Wehbija, ili Salafita, ili Talibana, svejedno ; ti ekstremisti koji se kunu u Allaha i ubijaju u njegovo ime nevine, drže žene za svoju robu i robove, protive se alkoholu, ali se drogiraju i žive od droge, uzgajajući je ( kao talibani) ili je preprodaju ...  Šta ima tu da se kaže još ?  I u Bosni se sve brže razvija taj tip islama i ja sam nedavno ovdje objavila jedan roman o tome, „Portrait de Balthazar“.  Taj tip islama je još uvijek tamo marginaliziran, živi pod maskom, teško se otkriva, ali nezaustavljivom brzinom raste, kao i sve ostalo danas u svijetu, a to znači zahvaljujući propagandi, odnosno velikim novcima. Trebalo bi previše vremena da se nabroji sve protiv čega su islamisti i zašto sam ja protiv političkog islama, reći ću samo još dvije, tri stvari : pored tog što je politički islam sličan svim totalitarnim režimima, islamisti, između ostalog,  su i protiv nauke, odnosno njihova nauka se zove dogma, a izučavali su je , oni „naši“, u rovovima za vrijeme rata, uz pomoć priučenih, polupismenih misionara iz svijeta, plaćenih za tu propagandu. Da ne pominjem da je u osnovi njihove „ljubavi“ prema Bogu  i „ummi“ – narodu, kog oni zovu  „braćom“ – sestre se rjeđe pominu – mržnja.

  1. 5. Vaš roman „Mraz i pepeo“ pisan je u obliku dnevničkih zapisa, a neki kritičari ističu kako je riječ o „kronici duhovne biografije“. O čemu je riječ u romanu?

Lijepo je što su neki kritičari rekli da je to „kronika duhovne biografije“. Ne znam tačno ko je rekao i je li tačno, ali mi se dopada. Dnevnik je bio samo povod , prétexte, to je samo forma za koju sam se opredijelila za pisanje tog romana. „Mraz i pepeo“ je moj prvi roman, gdje sam govorila o Sarajevu i Parizu pred rat 92, ne znajući da će doći do rata - jer sam počela da ga pišem to 1988 i zaršila 90 ; tu sam opisala nesvjesno upravo taj „apces“ , čir koji ce kasnije pući i čiji će se gnoj razliti po cijelom Balkanu. Vremenski period koji je obuhvaćen proteže se od 1939. do 1990. godine. Usput ima i drugih stvari, naravno, kao i u svakom romanu; tu sam za modele imala ljude iz najbliže okoline, posebno svog oca, čiji sam dnevnik, vođen izmedju '39 i '45, našla nakon njegove smrti među njegovim rukopisima, što mi je dalo ideju za tu formu, pa i za roman; što ne znači da se bukvalno radi o tim osobama, jer ne treba zaboraviti da svaka knjiga te vrste nije ništa drugo nego fikcija i da se fikcija ne drži realnih činjenica, odnosno da se literarna istina uvijek razlikuje od one dokumentarne, pa i roman od dokumentarca i naučne rasprave. To je ukratko o tom romanu, nakon njega, objavila sam još niz romana, i na bosanskom  i na francuskom. Nedavno, u maju 2013., u Parizu, mi je izašla knjiga - Francuzi to zovu „récit“, vrsta kraćeg romana, ili duže novele -  gdje je glavni lik moja majka, odnosno osoba koja najviše na nju liči. U Sarajevu mi je istovremeno štampan roman „Mozart“, koji nema veze sa slavnim kompozitorom, nego je to ime vlaka koji me je vodio jednom sedmično od Pariza do Strasburga, kad sam predavala na Univerzitetu Marc Bloch ; u vozu sam sretala ljude koji su mi pričali o svojim sudbinama. One su za mene bile vrlo romaneskne, pa su me inspirisale za taj roman, kao i uopte univerzitetska sredina, koju vrlo dobro poznajem od djetinjstva ( moj otac je bio sveučilisni profesor).  I u romanu  „Mraz i pepeo“ opisana je univerzitetska sredina. Ali u „Mraz i pepeo“, opisala sam i  svjetske  profesore i  univerzitete.

 

  1. 6. Prije nekoliko godina publika Pulskog sajma knjiga imala se priliku upoznati sa Vašim radom, a također bili ste i gošća Udruge Kurs u Splitu, gdje ste i započeli s pisanjem novog romana. Kakva su iskustva s recepcijom u Hrvatskoj ?

 

Nosim vrlo lijepe uspomene iz Splita, gdje sam bila gošća Udruge Kurs. Taj grad mi je bio  stran, iako sam imala jednu tetku koja je bila porijeklom iz Splita, prava Splićanka, teta Anka. Ja volim da se osjećam dépaysée, da se osjećam negdje drugdje, a danas to izgleda gotovo nemoguće, zbog amerikanizacije, ili globalizacije  koja je zahvatila sve gradove.  Svi gradovi liče sve više jedni na druge. Split nisam dakle poznavala, iako sam odlazila mnogo puta tamo prije rata. Taj osjećaj obostranog pripitomljavanja  - ja grad i on mene - pokušala sam izraziti i u nekoliko pjesama koje sam posvetila Splitu. U Splitu sam napisala i jedno poglavlje za najnoviji romana koji sam upravo završila  („Predjeli lutajućih duša“), koji sam pisala na francuskom ; u tom poglavlju radnja se zbiva u Splitu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Inače je period koji pokriva taj roman preko stotinu godina, odnosno počinje u 19. vijeku, a završava se sa 2013. Roman prati sudbine nekoliko žena, koje pišu jednom istom čovjeku, one potiču iz različitih porodica i iz različitih krajeva svijeta, ali su se sve, igrom sudbine, okupile oko jedne porodice i oko jednog grada : Sarajeva, tu su se nastanile, da bi ih ratni uragani opet raspršili na sve strane svijeta. Geografski , dakle, roman se  „prostire“  izmedju Novosibirska i Vankuvera, prolazeći preko Istanbula, Beča, Pariza , itd...

 

  1. 7. Možete li nam nešto više reći o romanu „Carstvo sjena“ u kojoj je glavni lik majka, turska plemkinja, ali i prikaz obiteljskog života, tei vremena komunističkog totalitarizma?

Na poledjini ove knjige piše :

Ova autobiografska knjiga govori o životu, bolesti i smrti autorove majke, u različitim historijskim i političkim kontekstima : komunizam, rat 1992-95, Sarajevo nakon rata. Mračnu atmosferu razbija ironija, i ležernije teme poput one o ženskom pitanju, vjernosti, ljubavi i prijateljstvu.  …Zar smrt nije nešto zajedničko svima nama ? To je ono što ova knjiga želi da sugeriše , podsjećajući na stihove Charlesa Baudelairea i Džalaludina Rumija, toliko drage junakinje knjige.

To je ukratko o knjizi. Čuveni francuski profesor, veliki poznavalac bivše Jugoslavije i knježevnosti sa tog područja, Paul Garde, autor kultnog djela  „Život i smrt Jugolavije“, upravo mi je poslao jedno divno pismo gdje mi kaže da je pročitao u dahu tu knjigu, koja je nedavno izašla na francuskom jeziku ; za drugi dio čak veli da je „sublime“ – predivan, uzvišen, izvanredan. ... I drugi prijatelji, pisci su me ohrabrili, a imala sam i lijepe kritike u bivšoj Jugoslaviji, najviše u Sarajevu. U Puli je baš ta knjiga i bila predstavljena i o njoj je odlično govorila spisateljica Daša Drndić. Tu knjigu, kao i mnoge druge pisala sam prvo na francuskom, pa sam je prevodila. Ali ja nikad ne znam prevesti svoje knjige, pa uvijek nastane potpuno nova knjiga; tako se i Carstvo sjenki, knjiga koja je tek nedavno izašla u Francuskoj, donekle razlikuje od bosansko-hrvatskog izdanja knjige, u nakladi „Zoro“. U francuskoj verziji sam dodala još neke likove kojih nema u „našem“ izdanju. Možda je ovdje glavni lik u knjizi ne samo majka, nego prvenstveno bolest, a možda čak i smrt ?  Ja inače ne volim govoriti o svojim knjigama, i kad me o njima pitaju, to mi teško pada. Pošto noblesse oblige, pristajem ipak na to. Radije govorim o tudjim djelima. Kao čitalac.

  1. 8. Premda ste doktorica znanosti, predavačica na uglednim univerzitetitima u Evropi, autorica više od tridesetak knjiga, te brojnih tekstova, očito je da ste marginalizirani i da se o Vašim tekstovima malo govori. U jednom intervjuu u Danima, otvoreno govorite s kojim ste se sve predrasudama susretali u vašoj domovini kao žena, književnica, kao proučavateljica islama...

Rekla sam vam već na početku da sam voljela sjenku, voljela da izučavam sve sto je živjelo u sjenci, što ne znači da nisam paradoksalna, da sam se družila samo sa marginalcima, da nisam upoznala i mnogo slavnih ličnosti, i da ne bih voljela da budem priznata, na isti način kao i svi oni koji pišu. Usvojila sam od djetinjstva očevu filozofiju, koju je on stavio kao moto na svoju jednu knjigu : To work, to finish to publish ! Ne samo da se o mojim tekstovima slabo piše, nego sam uvijek na početku, stalno se moram boriti da nađem izdavača. Čak i u Sarajevu. Na primjer, za roman Mozart, koji je u maju 2013 obavljen kod Šahinpašića, potpisala sam bila tri, a možda i četiri ugovora, ali je u posljednji čas došlo do problema i knjiga nije izašla. Ugovor dakle nista ne znači u tim krajevima svijeta. Lijepo je biti marginalan i imati mnogo novaca, ali to dvoje ne ide, posebno ne danas, gdje je sve marketing. Uz sve što sam preživjela kao žena - to jest „niže biće“ (što je žena danas ne samo za islamiste, nego i na Zapadu, a to je bila i za komuniste, koji su ipak pazili na kvotu i zastupljenost žena u društvu više nego svi ostali) , niti sam postala feministikinja, niti sam dobila osjećaj niže vrijednosti u odnosu na sve te genije koji me okružuju, koji se slave, o kojima se piše, koji pišu, koji imaju uspjeha. Nečija nagrada me zanima samo utoliko ukoliko se meni svidi taj autor, odnosno djelo za koju je nagradjen, u protivnom sam potpuno ravnodušna (ukoliko to nije neki prijatelj, pa me njegova nagrada veseli). A jedino mi se sviđaju pisci kod kojih osjetim dušu u djelima, dušu i poeziju u isto vrijeme, čak i kad su u pitanju i filozofi, kao npr. Nietzsche, ili sufije. Ne treba zaboraviti s jedne strane da se Nietzsche inspirisao orijentalnom filozofijom, niti s druge strane da je u osnovi sufijske misli poezija, i da su velike sufije u njoj iznosile svoje ideje. Mnogo naučnici - da se vratim opet na to, jer ja stalno pratim dostignuća iz astrofizike - smatraju da je naša planeta, gledana posebno iz svemira, inkarnacija poezije, da je svemir to isto, iako ima crne rupe i mrakove koji mu prijete, koji gutaju svjetlosti i sve što je stvarni život, iako je svemir u svojoj beskonačnosti ograničenog trajanja. Matematika i poezija su usko povezani, neki smatraju da je poezija matematika izražena riječima. Više nego  poezija, matematika je povezana sa muzikom, kontrapuktom, harmonijom...

Da se vratim na vaše pitanje : mislim da sam sama prilično izazvala ovu svoju sudbinu. Neki kažu da previše govorim što mislim, ali ne vjerujem da je to u pitanju. Za uspjeh treba imati iza sebe mašinu.

  1. 9. Premda niste za jednoobraznost, ne smatrate se feministiciom, no zanimljiva su Vaša zapažanja o tome da bolje prolaze „muški tekstovi“, a posebno mi se točnom čini teza o intelektualnom zaljubljivanju kod muškaraca. Možete li nam nešto više reći o tome?

Ne volim ništa što je ekstremno, jednobojno, arogantno, agresivno , zato ne volim ni feminizam. Bila sam ponekad pozivana na literrne skupove koje su organizovale  feministkinje, što je za mene bilo isto sto i naći se u etničcki čistoj zoni – te čistoće izazivaju u meni veliku zebnju. Pogriješila sam, vjerovatno i u tome ; jedan čovjek našeg porijekla koji me je zvao da se pridružim njegovoj udruzi – asocijaciji – u Parizu, rekao mi je kad sam ga odbila: „Ne možes ti nigdje sama“. To je tačno. Kad ne pripadaš nikome i ničemu, kao ja (Francuzi me nisu prihvatili, a naši su me odbacili), onda se to skupo plaća, mislim naročito na egzistenciju . S druge strane, svijet je i dalje napravljen po muškim mjerilima, po njihovim zakonima vlada cijelokupno društvo i sva društva na Planeti. Kad je literatura u pitanju, ni  jedan „ženski tekst“ (kažem ovo, iako ne podnosim ni izraz „žensko pismo), odnosno ni jedan  ženski autor nije toliko štovan bilo gdje u svijetu koliko neki muški. Rijedak izuzetak je na primjer Margaritte Yourcenar. I to je tako i u Francuskoj, bez obzira, na primjer, što su žene u većini slučajeva u Francuskoj bolje spisateljice od muškaraca, i što dobivaju čak više nagrade od njih. To jesu paradoksi, koji su dio realnosti. Postoji odredjen fenomen kod muškaraca a to je obožavanje, slavljenje muškog autora, pa čak i dodvoravanje njemu. Ni jedna zaljubljenost žene prema muškarcu, nije ravna toj muškoj (intelektualnoj) zaljubljenosti muškarca u muškarca.). Obično su to osobe koje su i same pisci, ali manje uspješni od njihovog predmeta obožavanja, to jest onog muškog autora koga su izabrali za predmet obožavanja. U nemogućnosti da budu ono žele, oni uzdižu dakle do zvijezda druge muške autore, stvaraju od njih mitove, proglašavaju ih čak za karizmatične ličnosti, za ljepotane i zavodnike, iako se takvi svidjaju samo njima, muškarcima i ni u snu ženama. Tako nešto ne pamti ni jedan ženski pisac, ni onaj najpoznatiji . Tako je uvijek bilo, i u svim sredinama, to sam godinama promatrala. Neki će o nazvati samo prirodnom zadivljenošću nekim genijem, ali ima i te kako momenata kad se prelaze granice „obične“ zadivljenosti.  Kad nešto slično kažem nekim svojim prijatljima piscima, oni se gotovo naljute na mene, misle da to ne postoji, da izigravam nekog Freuda. Postoji još nešto što treba pomenuti : ni jedan muškarac, pak , nije toliko pomogao u historiji nekoj ženi da je štuju, da se ona pročuje, koliko su neke žene pomagale nekim muškarcima. Pomenuću samo Gertrudu Stein. Da nije bilo nje, pitanje je da li bi Picasso, i mnogi drugi pa i Hemingwey bili danas ono što jesu. Da nije bilo Coco Chanel, da li bi Visconti uspio napraviti svoje prvo remek-djelo, i ostala ? Teško nam je to reci. Činjenica je da su te žene pomogle genijima, da su ih spasili, neke, kao Gertrud Stein Picassoa, od bijede u kojoj su živjeli. Moćne žene na drugi način se dive tim talentovanim osobama, reklo bi se čak s manje libida. A ipak, najveću korist muškarcu mogu donijeti samo muškarci. U bivšoj Jugoslaviji bih vam mogla nabrojati sad desetak takvih slučajeva muške zaljubljenosti u muške autore, ali ću navesti jedan dugi primjer : da nije bilo Aragona, možda Kundera nikad ne bi postao svjetski slavan pisac, pogotovo ako znamo da su mu Šalu odbile bile čuvene „čitačice“ – lectrices, recenzentkinje, pa je nakon tog Aragon sam garantovao, a da nije ni pročitao Šalu kod izdavavača, i tražio da se objavi. To pominjem iako taj primjer govori više o zaljubljenosti  u pravdu, o Aragonovoj potrebi da se denuncira komunistički režim u Českoj, čija je Kundera bio žrtva (na stranu to što je Aragon bio komunist i kasnije i homoseksualac.). Mnogi i danas vjeruju da se talenat uvijek prepozna. Ali taj talenat sigurno neće dobiti priliku da se razmaše bez nečije  pomoći.  Susret je i te kako važan, to će svi potvrditi, o tome i ovdje govore stalno u medijima, kad se pominju biografije slavih ličnosti; a u tom Susretu, sa velikim S, najveću ulogu igraće muškarac i njegova pomoć muškom autoru, njegovo lansiranje tog drugog muškog autora. Podsjetimo se koliko je Listz pomagao mladim muzičarima ! Budući da sam i sama upoznala razne slavne ljude u životu i ni od jednog nisam vidjela nafake, ostaje mi da mislim slijedeće : ili su oni stvarno više voljeli muškarce  -  a mislim da jesu - ili da ja spadam medju najgore, najlošije autore koji ne zaslužuju ni pomena, a kamo li nečiju pomoć. Evo, ja ću odgovoriti, uz rizik da me optuže za umišljenost i glupu sanjalicu : mislim da su moje knjige mnogo zanimljivije i književnije od raznih knjiga koje se slave, pogotovo u Francuskoj danas, zemlji koja nije u stanju da se oslobodi „novog romana“ i njegovog terora i koji je donio dugoročnu smrt francuskoj literaturi. Da bolji, ali me niko ne gura, čak i onda kad se i novinarima i čitaocima, i nekim spisateljima nešto od onog što napišem svidi, čak i kad dam mnogo intervjua na svim medijima, kao što je bio nedavno slučaj u Francuskoj u povodu izlaska mog roma Portrait de Blathazar.  Čak i kad neko želi da mi pomogne, a dešavalo mi se to i ovdje, opet ne ide. Vi ste me natjerali da ramislim o uzroku. Daću još jedan  primjer : Mirko Kovač se trudi već dvije godine da se objave dvije moje knjige, izmedju ostalog i knjiga poezije koja mu se izgleda vrlo dopala, ali čak ni on, koji je izvandredan pisac, koji je uz to i autoritet u književnosti, nije u stanju da mi pomogne. Čak ni kod svog izdavača. Zašto ? To može bolje neko drugi odgovoriti. To sve što sam rekla ne znači da nema slučajeva gdje i prijatelj ne pomaže prijatelju – marketinški -   ili prijatelj prijateljici ; ja sigurno ni ono što sam objavila ne bih nikad objavila da nisam imala prijatelje koji su mi u tome pomogli. Ovdje važnu ulogu igraju i prevodioci, koji postaju arbitri i lansiraju neke, dok druge spriječavaju da literarno žive. Brz put do slave jest i novinarstvo, samo učestvanje u novinama, pisanje kolumni.

 

10. Urednica ste internetskog časopisa „Književna Sehara“ na kojem objavljujete prozu, eseje i intervjue pisaca iz područja Balkana. Što je Balkan za Vas, kako danas Balkan precipiraju u i Francuskoj, gdje živite?

Da, objavljujem prozu i poeziju autora koji su porijeklom s Balkana, bez obzira gdje žive, ali i one strane autore koji su pisali nešto o Balkanu ili u vezi s Balkanom; taj časopis izlazi na tri jezika („našem“/“našim“ slavenskim,  na francuskom i na engleskom). Balkan za mene nije  samo bivša Jugoslavija, taj pojam uzimam geografski, tu spadaju i Turci, Grci, Bugari, za mene i Slovenci, i još neki drugi, pa objavljujem i autore iz tih zemalja. Ovaj časopis je za mene bio izazov, imala sam potrebu da podijelim sa drugima ljubav prema određenim tekstovima, i autorima. Najviše su mi za taj časopis zahvalni čitaoci iz dijaspore, koji nisu u stanju da prate našu literaturu u zemljama u kojima su se nastanili. Kad objavim nekog ko mi se svidja, to je kao da sam objavila svoj tekst, čak mi je još draže da objavim tuđi tekst koji mi se dopada nego svoj. Mogla sam otvoriti svoj blog, časopis samo sa svojim tekstovima, toliko imam objavljenih i neobjavljenih tekstova da bi popunilo i te kako sve te stranice, ali ja sam izabrala da objavljujem i druge. To radim iz entuzijazma i nadam se da ću biti u stanju da ga održim.  Politika i cilj časopisa je „borba za sobodu lijepoga“.