Lopovluk u ime Boga i naroda

Izlaganje na promociji zbirke kolumni bosansko-hercegovačkog akademika Slave Kukića, 'Lopovluk u ime naroda'.

Priču o ovoj knjizi najbolje je početi pukim nabrajanjem par naslova iz sadržaja. Evo ih:
Moralna baruština, Duh destrukcije, Logika podmetanja, Država u zaštiti kriminala, Drž'te lopova, Lopovluk u ime hrvatstva, Reis Cerić novi Dodikov partner u raštimavanju države, Balkanski politički kupleraj, Osmišljena strategija korupcije itd...

U svakom od njih, implicite ili explicite, sadržane su neke naznake lopovskog elementa. U čisto inventurnoj ravni tih naslova Kukićeva knjiga nam se pokazuje i prikazuje kao taksativna lista prevara, prevaranata i blefera svih vrsta. Kako u individualnopersonalnom, tako i u stranačko-partijskom, akademskom, medijskom, idejnom, i klero-etničkom okviru kancerogeno tupouglog i fantazamatski iracionalnog bh. etno-trougla, kakvog, ni najiščašenija politička geometrija iskustveno ne poznaje niti priznaje. Paradoksalno, trougla u kome se, metaforički govoreći, njegove suludo-entitetske i mutavo-nadobudne etno-katete ponašaju tako kao da su duže od vlastite hipotenuze, tj. od države Bosne i Hercegovine.

Naravno, ta etno-politikantska laž, samo je maska lopovske savjesti, iza koje se njeni nosioci smišljeno i pragmatski licemjerno kriju. Od njihovih silnih laži, i sad citiram bh. pjesnika Velju Miloševića:

Ne znamo ko smo
Ni gde smo
Nismo koji smo bili.


A bili smo ljudi. Neki su to i ostali. Ali, samo neki. 

I kako to vidimo već na njenoj korici, ovo je knjiga o neljudima: lopovima, lopinama, tatovima, hrsuzima, nitkovima, hojratima, kriminalcima, ubicama, prostacima, neotesancima, i lažovima... Upravo zato, Kukićevu kritički intoniranu knjigu neprilično je, nedolično je, nekorektno je, čisto deskriptivno i neutralno akademski predstavljati, a ne pridružiti se njenoj angažmanskoj intonaciji.

Ako je, shodno toj angažmanskoj intenciji, fenomenološko-dijagnostički situiramo i kontekstualiziramo u ravan aktualnih građanskih pobuna, Kukićeva knjiga nam, čitana proaktivno, logički nagovještava nužnost današnje pobune. Čitana u prezentu, retroaktivno, upućuje nas unatrag na razloge te pobune.

Na taj način, aktualno čuđenje i tobožnje zgražavanje vlasti zbog pobune građana, implicite, očitavamo kao licemjerno osmišljeni, odnosno politikantsko-retorički oblik vlastodržačkog etno-lopovluka. U istu vreću panoptički zaokruženih lagarija tobožnjih etno-spasitelja i njihovih medijskih etno-spisatelja, spadaju i jeftine, psihološki prozirne racionalizacije tipa: "bošnjačko proljeće"; "napad na državu"; "državni udar"; "opasnost prelijevanja u manji entitet"; itd...

Naravno, sve to nam dovoljno jasno govori s kim, figurativno i stvarno, imamo posla.

Tragom te izazovno provokativne činjenice, naš autor neće se libiti da jezikom slengovske i šatro slikovitosti nosioce lopovskih bh. politika nazove tačno onako kako to zaslužuju: 

bukadžije
jebivjetri
luftiguzi
barabe
partijski mafijaši

....
Ukratko, tipovi spremni na svaku vrstu licemjerja i najgore laži. Čak i takvih koje nosioca dva Zlatna ljiljana nekada pretpostavljeni mu starješina ABiH Željka Komišića, uprkos svemu znanom, krajnje licemjerno, u svrhu blaćenja, a zarad svoje klero-etničke minder-puzačke servilnosti, naziva ustašom (str. 262)

Ako im i najbolji poput dvostrukog nosioca Zlatnog ljiljana, Željka Komšića, ne valjaju, ako i najbolje tako jeftino i bezobzirno smišljeno kaljaju, pitam se – ko im onda valja???
Odgovor, psihološki govoreći, nije ni težak ni neshvatljiv.

Valja im, samo onaj u kome se, logikom ogledalskog prepoznavanja, zrcale i projektuju. Dakle, valja im, i na jednoj, i na drugoj, i na trećoj strani, samo onaj ko je i sam na njihov podljudski način, politikantski kvaran i moralno defektan. Valjaju im samo spodobe njima sličnog, hohštaplerski uzornog i etno-manipulantski vještog držanja i ponašanja. 

Vrhunac te etno-manipulacije, već više od dvije decenije, zove se zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Uprkos sveopšte nezaposlenosti, gladi, bijede i siromaštva, s jedne, i ogromnog pljačkom stečenog bogatstva manjine, s druge strane, oni još uvijek, kao da je sve u najboljem redu, bestidno-uporno (zlo)rabe tu retoričku figuru.

I prolazi im.

To prolaženje porađa descartovski izazovnu spoznajnu sumnju, u kojoj više ne znamo ko je tu od koga gori: političari ili oni (gladni glasači), koji ih uporno, uprkos svemu viđenom, doživljenom i proživljenom, i dalje drži na vlasti.

Besmisleno, ali je tako.

Ova knjiga je činjenički neporecivo svjedočanstvo kontinuiteta tog besmisla. Tim prije 
što ga sistemski sračunato prate, "floskule o pravnoj državi i demokraciji, o evropskim 
perspektivama i dometima, o dobrim željama i ambicijama", kako to piše na 74. strani
Kukićeve knjige.

Ergo:

Lopovi jedno misle, drugo govore, a nešto sasvim treće – rade. Dostojevski bi to objasnio navikom na tiraniju koja se pretvorila u potrebu. U tom slučaju, sve što nam ostaje jeste da pitamo: Je li to vrhunac umijeća manipulacije?, ili individualni sado-mazohizam sirotinje poprima masovne razmjere?, pa svako svoju nevolju podnosi uživajući u jadu, bijedi i poniženju svog bližnjeg.

Na taj način blesavi etno-patos, u srcu izmanipulisanih podanika, podriva elementarnu čast, dostojanstvo i ljudsko samopoštovanje. Tako se štafeta podaništva, bijede i sirotinje, prenosi u nedogled – od izbora do izbora; od TV dnevnika do TV dnevnika; od prevare do prevare; od ublehe do ublehe...

O tako sinhronizovanom pljačkaškom pohodu, najbolje govori nepotistički primjer one tetke srednjoškolke koja za svoje tobožnje intelektualne savjetodavne i konstruktorske usluge, samo sa jednog platnog spiska uzima i po 15.000 KM mjesečno. A on nije jedini. Niti je ta konvertibilna hercegovačka tetka jedina tetka te vrste. O stranački profitabilnim tetkama i strinama, dajdžincama i amidžincama, mogla bi se napisati ne knjiga, nego sabrana djela nepotističko-srebroljubive grandomanije i nezasitnosti.

Sve u svemu, na sceni je metodologija brižljivo sofisticirane i fahovski složene pljačke ove zemlje.

Da budem konkretniji, precizniji i jasniji: Činilo se to, i čini, ne samo politički, nego i uz prećutnu a vjerovatno i aktivnu asistenciju vrhova vjerskih zajednica. Dakle, i u ime samog Boga.

Time, i na samom kraju svoje promotivne besjede, ukazujem na jedini važan propust, odnosno nepotpunost naslova Kukićeve knjige. Naslova koji bi shodno rečenom, popisanom i opisanom između njenih korica, morao, ili bar – trebao, da glasi: Lopovluk u ime Boga i naroda!

Želeći čitalački uspjeh i knjizi i autoru, nadam se, uskoro, njenom drugom, baš tako naslovljenom izdanju.