Govor Esada Bajtala na Otvorenom univerzitetu - Sarajevo

Odakle da krenem?

Možda od jedne TV emisije.

Bilo je mučno gledati kako vlasnik i urednik jedne privatne sarajevske televizije ovih dana[1] više od sat vremena u udarnom dnevničkom terminu između 19 i 20 sati pomaže direktoru federalne policije kako da pobunu građana protiv neodgovorne vlasti, prikaže kao državni udar. Naravno, predstavnik druge, protestantske strane nije pozvan u emisiju, tako da je sve završilo u jednostranom ocjenjivanju događaja i jeftinom blaćenju građana kao terorista, plaćenika i zavjerenika protiv države.

Naravno, pobuna protiv vlasti nije niti može biti državni udar. Jer, vlast nije država. Ali se ponaša kao da to jeste, zaboravljajući da logika "Država to sam ja", pripada nekom davno prohujalom vremenu.

A ko je onda država?

Samo Građani!

Građani su jedina i stvarna država.

Nema države bez Građana.

Vlast je samo instrument, odnosno servis Građana. U našem slučaju fušerajski loš servis koji građanima zagorčava njihov svakodnevni život. Ustajući na pobunu protiv tako loše i nemoralne vlasti, građani su ustali protiv lošeg servisa, a ne protiv sebe. Odnosno, ne protiv države, kako to servis u licemjerno iskrivljenoj samoodbrani pokušava da prikaže.

Naravno, servisirati ne znači vladati, nego služiti građanima koji te plaćaju da to činiš na ugovorno korektan način. U protivnom, serviser će biti zamijenjen nekim boljim i korektnijim izvođačem radova.

Za podsjećanje, izraz servis, od fr. service posluživanje, usluga, služenje (otuda ono "državna služba") u značenjskoj i etimološkoj je vezi sa latinskim pojmom servus, rob, sluga. Dakle, političari su serviseri koji su izbornim natječajem (konkursom) dobili mjesto u državnom servisu (servisu građana) i, logikom izbornog dogovora, treba da im služe u skladu sa vlastitim obećanjima. Tako bi trebalo da bude.

Međutim, ovdje su se stvari izmetnule u svoju suprotnost. Udarom na građane, tj. na državu, ovdje se servis, zamjenom uloga, pokušava izmetnuti u gospodara, u vlast i vladanje, a građani to ne prihvataju.

A i zašto bi?

Niko u modernom svijetu ne traži sebi gospodara nego slugu.

Zašto bi bh. građani činili drugačije.

Konačno, vlast se postaje voljom građana i tom istom voljom treba da ode sa vlasti. Ova pobuna traži samo to. Poštovanje građanske volje. A ta volja traži ostavke, odnosno odlazak loše vlasti, kao nestručnog i neprofesionalnog servisera koji loše obavlja svoje poslove, tj. izbornim obećanjima preuzete obaveze. Građanska volja koja je servisere dovela na vlast, sada kao pobuna, kao pobunjena građanska svijest traži njihov odlazak.

I to je sve.

Pobuna je, a vlast to ili ne zna, ili neće da zna ljudsko pravo.

Pobuna je, a vlast to ili ne zna, ili neće da zna demokratsko pravo.

I konačno, pobuna je, a vlast to ili ne zna, ili neće da zna kulturno i civilizacijsko dostignuće.

Samo totalitarne strahovlade i etno-diktature boljševičko-staljinističkog tipa, ne priznaju građane i suzbijaju građansku pobunu.

Pobuna je činjenica probuđenog čovjeka.

Čovjeka koji ima svijest o sebi i svojim pravima. U pitanju je samosvijest koja se, poprimajući pobunom, i u pobuni, svoj kolektivni karakter, potvrđuje kao povijesno probuđena svijest.

Pobuna je ustanak poniženih i uvrijeđenih.

Prevarom poniženi građani, pobunom ustaju u odbranu svog ljudskog digniteta i ponosa. Kao takva, Pobuna je uvijek dvostruka i očituje se kao, a) pobuna protiv neljudskog poretka svijeta i, b) pobuna protiv onog neljudskog u sebi. Protiv ròba, koji to vlastodržačkom prevarom jesam, a svjesno ne želim i neću to više da budem.

Jezikom slobodne volje govoreći:

Prevarom i izbornom manipulacijom nametnuto slugansko HOĆU, pobuna danas odbacuje svjesno izabranim slobodarskim NEĆU. Dakle, i u najkraćem, pobuna ustaje

protiv nametnutog, a u ime željenog;

protiv nepravednog u ime pravednog,

protiv nemoralnog a u ime moralnog.

To je čas u kome Rob shvaća da nešto u njemu odbija način na koji Gospodar postupa s njim. Pobunjeni odbija pravo Gospodara da ga tretira kao Roba i kao robu.

Pri tome, i to je vrlo važno naglasiti, zbog medijski uporne i sofisticirane manipulacije janošću: pobuna, camusovski govoreći, ne negira Gopodara kao biće, ona ga negira kao Gospodara. Odnosno, i još preciznije, građani ne traže ničije glave, nego ostavke. Zato ovo nije pobuna huligana, nego pobuna obespravljenih i poniženih građana koji to više ne žela da budu.

Otuda besmislena i cinična laž Gospodara da su fizički ugroženi, poput one tokom prošlogodišnje pobune za JMBG kad su licemjerno se pozivajući na tobožnju životnu ugroženost (pandurevičke, majkičke i njima slične), mjesec dana odsustvovali sa posla, a na kraju, sve to lijepo i skupo naplatili.

Eto najbolje slike uzorno smišljenog haosa i nereda koji se isplati. I u kome 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva, i 550.000 nezaposlenih živi uporedo sa onom 85-oricom bh. multimilionera teških 9 milijardi dolara.

Naravno, nema apsolutne pravde, niti će je ikad biti.

Ali ovako, pljačkom razbijeni i grubo polarizovani bh. svijet (presiromašniprebogati), pobunom traži svoje izgubljeno jedinstvo. Traži povratak jednakosti u formi pravno izjednačenih šansi.

Stoga tekuća pobuna izražava samo težnju za neophodnim redom i poretkom. Redom u kome uspjeh pojedinca zavisi samo od njegovog rada, znanja i sposobnosti.

Vladati znači krasti, i to svi znaju, kaže Camus.

Ali, važan je stil.

Tako se, zahvaljujći vlastodržačkom stilu licemjerne zamjene teza, događa da huligani na vlasti, nazivaju huliganima pobunjene građane, dakle, upravo one one koje su svojom huligansko-pljačkaškom vladavinom učinili gladnima, bijednima i poniženima.

Zato robovi (građani) konačno ustaju.

Onaj koji je ponižen šutio pod bičem Gospodara, sad diže svoje čelo pred njim. Ustaje kao racionalan Čovjek, odnosno, čelovjek, kako je taj racionalni osnov pobune homo sapiensa izvorno sačuvan u ruskom jeziku.

Ne traži svaka vrijednost pobunu.

Ali svaka pobuna priziva i ustaje u ime neke vrijednosti. Odnosno, i konkretno danas i ovdje, na sceni je pobuna

u ime dostojanstva a protiv bijede;

u ime morala, a protiv nemorala ...

Na pomolu je neka forma građanske hrabrosti.

Zašto "neka forma građanske hrabrosti"?

Zato što pitanje građanske hrabrosti nije samo pitanje života i smrti. Ono je mnogo kompleksnije i uzvišenije. Ljudski rafiniranije. Izgubiti život nije ništa, kaže Camus, kad dođe vrijeme bit ću dovoljno hrabar za to. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja.

Ne može se živjeti bez razloga.

To vrijeme odbacivanja bezraložnog življenja je već poodavno tu.

Već desetak godina raste broj samoubistava u BiH. Na sceni je svojevrsni defetizam: klonulost, malodušnost, zamor i nevjerica, koji bez straha odvode ljude u dobrovoljnu smrt. Samoubistvo je oblik pasivnog neslaganja. Vrsta povlačenja iz borbe. Neki oblik lažne, iracionalne, a ne građanske hrabrosti.

Istinski građanski hrabar je, kako ja to vidim, samo onaj ko sam pred sobom, pred svojom savješću, nema hrabrosti da bude kukavica; samo onaj ko se umjesto Drugoga boji Sebe Samoga. Istinska hrabrost je u dosluhu sa smislom života, onim camusovskim razlogom življenja.

Ne može se živjeti bez razloga.

Još manje s lažnim i pragmatski ofucanim razlozima smisaono ispražnjenih pojmova poput nacije ili etnosa; poput vitalnog nacionalnog interesa, iza kojih se kriju sofisticirano etno-huliganstvo, mantijaško klero-politikantstvo, uz koje i kroz koje teku samo politizirani kriminal i kriminalizirana politika koji su, nemilosrdno je pljačkajući, doveli ovu zemlju do najmanje kupovne moći u Evropi i svrstali je među trinaest najjadnijih zemalja svijeta. Dakle, tamno gdje nikad u svojoj istoriji nije bila.

To su jedini i stvarni razlozi građanske bh. pobune.

Klasne pobune.

Ljudske pobune.

Sve ostalo je LAŽ, i samo laž.

Stvarnost je nešto drugo.

Jedina stvarnost smo MI i ONI.

MI postiđeni i poniženi a ONI nadmeni i oholi.

Ali, vremena se mijenjaju.

Došlo je vrijeme kad se više ne želimo stidjeti svog siromaštva.

Došlo je vrijeme u kome se oni moraju stidjeti svog enormnog bogatstva.

I ne samo to.

Došlo je vrijeme da konačno polože demokratski račun kako su do tog bogatstva došli. To je prvi i posljednji smisao, prvi i posljednji razlog građanske pobune. Sve ostalo je laž. Izraz  licemjernih pokušaja vlasti da pobunu gladnih i obespravljenih građana prikaže kao huliganstvo i vandalizam.

Dakle, huligan je onaj ko tako cinično i bezobrazno laže.


[1] Tekst predstavlja za štampu neznatno adaptiranu besjedu autora što ju je, 22.02.2014. na poziv prof. dr. Dine Abazovića, u okviru Javne diskusije (tema: Pobune, rervolucije, konflikti ...), izgovorio na Otvorenom univerzitetu – Sarajevo. Pored potpisnika, govorili su još i Gorana Mlinarević i Zlatko Dizdarević.