Povodom dvjestašezdeset godina od kada je u Haleu Jovan Stefanović Baljević kao prvi Crnogorac odbranio doktorat iz filozofije

Jovan Stefanović Baljević (1728-1769)  je prvi Crnogorac doktor filozofije. Sam sebe je nazivao "Albano-Crnogorac iz Bratonožića" (Jovan Baljević: 1757; 2002). Nekoliko vjekova prije Baljevića mnogi učeni Bokelji su doktorirali na italijanskim univerzitetima, ali je on prvi doktor filozofije koji se nacionalno iskazao kao Crnogorac. Najbolji poznavalac Baljevićevog života i rada, akademik dr Dušan J. Martinović citira ruskog naučnika J. V. Kostjašova da je ‘’Baljević bio prvi Crnogorac koji je odbranio doktorat iz oblasti filozofije.’’ (Dr Dušan J. Martinović: ‘’Dr Jovan Stefanović Baljević (Ili Šćepan Mali); Život i rad’’, ‘’DOB’’, Podgorica, 2002., str. 42) Baljević je doktorirao 1752. g., odbranivši rad "Filozofska rasprava o širenju religije militantnim sredstvima" u Haleu u Njemačkoj.  Iste godine je objavljena istoimena knjiga na latinskom jeziku (Dissertatio philosophica de PROPAGATIONE RELIGIONIS ARMATA). Na njenoj naslovnoj korici ispod imena autora piše ''Bratonožić-Albanac''. Baljević o cilju svoje doktorske disertacije piše: "Polazeći od filozofskih načela, dokazaćemo da je širenje religije militantnim sredstvima nešto što valja odbaciti...Ako ko treba da bude istinski ubijeđen, onda ga valja poučiti, podstaći mu razum i razgaliti volju; a kako sve ovo postići oružjem, to niko razuman neće moći da pojmi.'' (Baljević: 1752; 2002) Svako ko iole poznaje razvoj hrišćanstva zna kolika je važnost i složenost teme koju je Baljević prihvatio za svoju filozofsku disertaciju.

Bez obzira što Baljević nije živio u Crnoj Gori i što je još kao dječak, po nekim podacima sa roditeljima, prešao u ondašnju Ugarsku-Mađarsku (Sremske Karlovce i Temišvar) na školovanje, njegovo djelo nije bez bilo kakvog uticaja crnogorske sredine i crnogorskog etničkog i nacionalnog bića, etičkog i filozofskog pogleda na svijet. Nažalost, zbog oskudnosti filozofskih, literarnih i istoriografskih izvora, nesređenih i nesrećnih istorijskih okolnosti i udaljenog vremena u kojemu je Baljević živio i djelovao, mi danas te crnogorske uticaje, osobenosti, nijanse i prepoznatljivosti, ne možemo eksplicitno da posvjedočimo, bilo putem iskaza njegovih savremenika ili pak putem naučnih i arhivskih izvornih podataka. No, mnogi primjeri pokazuju da u drugim, istim ili sličnim situacijama, uvijek postoje – doduše, najčešće nevidljivo, reklo bi se potajno, spontano i ne potpuno (samo)svjesno – i djeluju ovi uticaji i slojevi, oličeni u domovinskom, otadžbinskom, jezičkom i nacionalno-etničko-vjerskom porijeklu i duhovnom habitusu koji najčešće imenujemo ukupnim pogledom na svijet.

Primjer jednog drugog evropski i svjetski poznatog crnogorskog i engleskog autora i naučnika, teoretičara politike i društva, filozofa i mislioca, člana Britanske akademije nauka, Jovana Džona Plamenca (ove godine je stogodišnjica njegovog rođenja), čija je sudbina slična sa Baljevićevom, dosta je poučan i instruktivan kada je riječ i o našem sadašnjem, modernom pristupu naučnom i filozofskom djelu i Jovana Stefanovića Baljevića. Naime, sigurno je da i duh i sadržaj i njegove filozofske doktorske disertacije odbranjene i izvorno objavljene na latinskom jeziku, ne može biti potpuno izuzet od uticaja njegovog crnogorskog etničkog i nacionalnog porijekla, mentaliteta i pogleda na svijet, baš kao što je to slučaj i sa naučnim i filozofskim djelom Jovana Džona Plamenca. Razlika je samo ta što kod Plamenca, dakako, o tome imamo i arhivske dokaze i odgovarajuću literaturu, kao i iskaze i mišljenja Plamenčevih savremenika koji to potvrđuju. Ovo sve  zahvaljujući tome što je Plamenac živio i djelovao nekoliko generacija kasnije, u dvadesetom vijeku, i što je imao kontinuiranu i relativno dugu, etabliranu i uspješnu akademsku karijeru na jednom od najpoznatijih evropskih i svjetskih univerziteta. Plamenčeve kolege, najugledniji univerzitetski profesori, filozofi i mislioci evropskog i svjetskog ranga, nijesu propustili ni jednu priliku a da se ne osvrnu na Plamenčevu jaku i mnogostruku vezanost za Crnu Goru i njegovo crnogorsko porijeklo. Štaviše, oni su objektivno i iskričavo primijetili i ostavili kao nasljeđe, prije svega nama u Crnoj Gori, mnoge slojeve i teme, načine obrade i pristupa, osjetljivosti i prijemčivosti za određena pitanja, u Plamenčevom naučnom i filozofskom djelu, koje su čak i direktno vezali za njegovo crnogorsko porijeklo, sa ‘’izrazito nebritanskom, romantičnom vizijom ljudske nevolje.’’ (ser Isaija Berlin: Džon Petrov Plamenac, Pogovor u knjizi Džona Plamenca ‘’Demokratija i iluzija’’, ‘’CID’’, Podgorica, 2006., str. 227) U više navrata su istakli da jedan ne mali broj Plamenčevih teorijskih rješenja i modusa čitanja određenih filozofa i naučnih djela i koncepcija  imaju uporišta u činjenici da je poticao iz Crne Gore i da njegovi korijeni, rođenje i nekoliko godina najranijeg djetinjstva nose pečat jednog izuzetno osobenog i istorijski i duhovno bogatog i, prije svega, etički, vjerski, slobodarski i humanističko-empatijski veoma prepoznatljivog crnogorskog geografsko-etničko-nacionalnog toposa. ‘’…Mada je u Engleskoj proveo skoro ceo život, njegovom maštom i osećanjima dominirala je duboka privrženost otadžbini…Njegov pogled na ljudsku prirodu i njene ciljeve i mogućnost nije potekao samo na osnovu čitanja klasičnih filozofa, već isto tako iz njegovog odgoja, solidarnosti i nostalgije za otadžbinom, običajima i pogledima te gotovo predfeudalne zajednice.’’ (Ibid., str. 223 i 227)

Kao i u ‘’slučaju’’ Jovana Džona Plamenca, u bitnome ne može biti drugačije ni kada je u pitanju filozofska doktorska rasprava Jovana Stefanovića Baljevića. I ona nosi slojeve i valere koji bi se suptilnom analizom mogli izvući i iz onoga što je Baljević iz Crne Gore ponio rođenjem i porijeklom u daleki, učeni, produhovljeni i civilizovani svijet.

Prije svega, riječ je o odabiru teme. Vjerovatno da nije nimalo slučajno što je Baljević odabrao filozofsku raspravu koja se tiče načina najpouzdanijeg i etički najvaljanijeg i najprihvatljivijeg širenja i propagiranja vjere, odnosno najboljeg načina da se pristupi vjeri i da se ona mirnim putem dalje pronosi i širi u svijet. Kao da je htio da doprinese jačanju uvjerenja i stava da se oružanim putem nikada ne smije posegnuti u osjetljivo pitanje mijenjanja vjere. Baljević ukazuje na značaj slobode savjesti i na tolerisanje svih načina poštovanja Boga, tj. različitih religija. Oružano širenje vjere ima jedino kontraproduktivan efekat. Pravo i moralno valjano širenje vjere mora biti zasnovano na sili argumenta, a ne na argumentu sile. Ovdje je očigledan uticaj dubokog crnogorskog osjećaja za pravdu, istinu i etiku.

Odabir teme za filozofsku disertaciju je i u najbližoj vezi sa Baljevićevim bolnim iskustvom iz mladosti, sigurno njegovim najtežim trenutkom u životu. Naime, treba se sjetiti da je on u ranoj mladosti bio otet od pripadnika Turske vojske i da ga je otkupio jedan pravoslavni sveštenik iz Bosne i Hercegovine. Iz disertacije se, međutim, ne vidi nikakva netrpeljivost prema islamskoj religiji. Baljević, kao i kasnije Njegoš, ne kudi islam iz uskih kanonskih, ceremonijalnih i konfesionalnih razloga, već zato što se njome priziva Bog, dakle, najveća pravednost, u funkciji imperijalnog ratnog porobljavanja, ukidanja slobode različitim nacijama i zemljama, što ima za posljedicu  militantno i oružano širenje vjere. Baljević se – nasuprot sili u međukonfesionalnim odnosima, čemu je ne samo bio svjedok već nevoljnim putem i direktni učesnik, kao neposredna žrtva projekta i prakse pokušaja nasilnog, oružanog mijenjanja vjere – u svojoj filozofskoj disertaciji odlučuje da podrži potpuno suprotan, miran, racionalan i dijaloški, način u saobraćanju sa pripadnicima drugačijih, tj. različitih vjera. I Baljević postupa po crnogorskoj karakternoj i mentalitetskoj konstanti koju najbolje Njegoš iskazuje porukom da se islamska vjera ne progoni kao vjera, već zato što oličava uništenje slobode i otadžbine. (Vidjeti u knjizi Milana Rakočevića: ''Crnogorski Prometej – Pokušaj povezivanja Njegoševe filozofije’’, ''DOB'', Podgorica, 1998. ., naročito od 95-108 str.)

Nije slučajno da praktično u isto vrijeme kada Baljević piše disertaciju, precizno, dvije godine kasnije, u svojoj ‘’Istoriji o Crnoj Gori’’ vladika Vasilije Petrović, koga Baljević svesrdno podržava, u Crnu Goru kao jedinstvenu domovinu i državu uključuje i katolike, dakle, ni on nema nikakvu vjersku odioznost prema inovjercima da ih ne bi prihvatio kao podanike svoje zemlje. Na isti način kao i vladika Vasilije, postupa i Baljević u svom kraćem istoriografsko-geografskom radu o Crnoj Gori koji je napisao na latinskom 1757 g., dakle, tri godine poslije pojave Vasilijeve Istorije. I on u stanovnike i državljane Crne Gore ubraja pripadnike katoličke vjeroispovijesti. Njegoš će kasnije to potvrditi i rezimirati sljedećim stihom. ‘ ‘’Ne pita se ko se kako krsti!’’ (Citirano prema knjizi Milana Rakočevića: ''Crnogorski Prometej – Pokušaj povezivanja Njegoševe filozofije’’, ''DOB'', Podgorica, 1998., str. 98) Njegoš nastavlja crnogorsku i Baljevićevu liberalnu i racionalnu filozofsku misao o religiji, pa čak i u odnosu na Muslimane, jer njih ne progoni kao vjernike islamske konfesije, već isključivo kao pripadnike jedne osvajačke sile koja hoće da uništi slobodu njegove zemlju.

Baljevićevo očito slobodoumlje kada je u pitanju njegov odnos prema vjerskim i crkvenim pitanjima, njegova tolerancija i činjenica da nije bio vjerski zanesenjak i fanatik, nema sumnje, imaju porijeklo i duboko uporište u pripadništvu crnogorskom narodu i njegovom oslobodilačkom pravoslavnom hrišćanskom univerzalizmu koji se graniči sa deizmom, solidarnošću i empatijom sa svakom vrstom religije, pod samo jednim uslovom – da nije uperena protiv vitalnih egzistentnih i životnih narodno-nacionalnih interesa i temeljnih sloboda. Nije nimalo slučajno da kod gotovo svih crnogorskih filozofa, počev od onih najstarijih pa sve do savremenih u dvadesetom vijeku, etička, moralna problematika igra izuzetno veliku ulogu i ima moglo bi se reći presudni značaj. Nije slučajno, jer moral je jedna od najprepoznatljivijih osobenosti Crnogoraca.

Treba se podsjetiti da su Crnu Goru i Crnogorce nazivali Robinom Hudom Evrope. Malo koji narod ima osjećaj za pravdu, jednakost, solidarnost i moralnu procjenu i kriterijume dobra i zla kao što to imaju Crnogorci. Savremenici i svjedoci života i rada mnogih crnogorskih filozofa, posebno onih koji su stvarali van Crne Gore, a takvih nije malo, naprotiv, uvijek su smatrali za shodno da osvijetle i prikažu one njihove strane i ličnosti i načina mišljenja po kojima su se u pozitivnom smislu prepoznavali, izdvajali i dodatno identifikovali u sredinama u kojima su živjeli i stvarali, a koje su mogli samo da imaju i donesu zahvaljujući svom crnogorskom etničkom, nacionalnom, kulturnom, etičkom i ukupnom duhovnom porijeklu i jednom specifičnom civilizacijskom pogledu na svijet. Slučaj je to i sa Jovanom Stefanovićem Baljevićem, i sa Milanom Rakočevićem, i sa Jovanom Džonom Plamencem, i sa Vukom Pavićevićem, i sa Milenkom A. Perovićem, i sa Nikolom Rackovićem, i sa Dušanom Ičevićem…Čuveni hrvatski i jugoslovenski filozof, praksisovac i jedan od najboljih poznavalaca filozofije Martina Hajdegera i Karla Marksa, Vanja Sutlić, na jednom naučnom skupu je rekao da su Crnogorci izuzetno talentovani za filozofiju i da se u to uvjerio kao dugogodišnji profesor na univerzitetima u Sarajevu i Zagrebu. A srpski akademik Živojin Perić, jedan od najpoznatijih i najuglednijih pravnika u Evropi i svijetu, napisao je za Crnogorce i ovo: ‘’Etnička i etička skoncentrisanost na izuzetno malom prostoru.’’ (Živojin Perić: ‘’Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji’’, ‘’DOB’’, Podgorica, 1999.g.)

Crnogorci su ne samo stvorili i djelom i idejom, i stvarnošću i duhom, sasvim originalni i osobeni filozofski i etički pojam čojstva, već su njime označili jedan jedinstveni i u svjetskim relacijama filozofije usamljeni i neponovljivi moćni infdividualni i kolektivni pozitivno-utopijski korelat, ideal, uzor i korektiv čovjekovog mišljenja i djelanja.

Nikada u vladajućem, a to znači većinski prihvaćenom i istorijski dokazanom i održanom, etičkom, duhovnom i filozofskom sistemu vrijednosti Crnogoraca nije bilo i nije moglo biti da se desi ponižavanje, vrijeđanje i unižavanje drugih ljudi, pa čak ni neprijatelja u različitim istorijskim ratovima koji su vođeni za slobodu Crne Gore, bez obzira na njihovo etničko, nacionalno, vjersko, kulturno i svako drugo porijeklo. Borba, rat i odbrana za slobodu je bilo nešto drugo, ali se nikada nije poseglo za ponižavanjem neprijatelja zbog drugačije vjere, kulture i drugih sličnih razlika. Inovjerstvo drugih, pa čak i neprijatelja, nije Crnogorcima nikada bilo mrsko, mrzno i odbojno samo po sebi, već samo ako i kada je stavljano u funkciju pokušaja negiranja i rušenja onoga što im je bilo najsvetije i najsvjetlije, a to je sloboda naroda i domovine.    

Ovaj viševjekovni istorijski pravac razvoja i opstajanja vjerskog ubjeđenja kod većine Crnogoraca, trajao je i razvijao se, naravno, i nakon Baljevića. Kako piše Milan Rakočević u svojoj doktorskoj disertaciji o Njegoševoj filozofiji odbranjenoj u Ljubljani 1940. g., ‘’Njegoš je bio najliberalniji između najliberalnijih vjerskih poglavica i filozofa, koje smo dosada poznali.’’ (Milan Rakočević: ''Crnogorski Prometej – Pokušaj povezivanja Njegoševe filozofije’’, ''DOB'', Podgorica, 1998., str.107) On je ‘’uzimao u zaštitu boga ne sa vjerskog nego sa čovječjeg stanovišta’’. U samoj praksi se crnogorski liberalno-tolerantni vjerski princip  i multikonfesionalnost u potpunosti potvrđuje kod kralja Nikole koji gradi multietničku i građansku crnogorsku državu. Baljevićevo i Njegoševo pak, filozofsko shvatanje, slično je sa Volterovim stanovištem o postojanju Boga, kao i sa shvatanjima deista o božjoj prirodi. Baljević i Njegoš, kao i Volter i deisti, naravno, ne dovode u pitanje Božju egzistenciju, ali snažno i čvrsto vjeruju u potrebu ljudske akcije i ljudskog djelovanja u svijetu radi ustanovljavanja jasne razlike između dobra i zla i bezuslovne i bezkompromisne borbe protiv zla i nepravde. U pitanju je konstanta crnogorskog moralnog kodeksa slobode, časti, čojstva, pravednosti i dobročinstva kao vrhovnih kriterijuma ljudskog ponašanja i djelovanja, o kojoj je Volter izrekao sljedeći sud: ‘’Zar u Evropi nema druge nacije, osim Crnogoraca, koji liče na mravinjak.’’ Volter i Baljević su bili savremenici, a Njegoš je ‘’ako se smije vjerovati jednom od njegovih biografa, Vrčeviću, poznavao i Voltera’’ i ‘’primio mnogo čega iz one Volterove racionalnosti u pogledu religije i metafizike.’’ (Milan Rakočević: ''Crnogorski Prometej – Pokušaj povezivanja Njegoševe filozofije’’, ''DOB'', Podgorica, 1998., str. 93)

Iz svih ovih najdragocjenijih osobina crnogorskog  naroda i njegovih najumnijih glava, od kojih ovdje analiziramo djelo Jovana Stefanovića Baljevića, rodila se i trajala viševjekovna oslobodilačka borba Crnogorske pravoslavne crkve zajedno sa svojim crnogorskim narodom, koja je iste te osobine i vrijednosti povratno sama brusila i vajala.  Na ovaj način stvorena je osobena istorijska vjerska organizacija koja je potpuno dijelila dobro i zlo sa svojim crnogorskim narodom i baštinila njegovu ukupnu moralnu, etičku, duhovnu, kulturnu i civilizacijsku tradiciju i vrijednost. Crnogorska pravoslavna crkva je vjekovima dijelila sudbinu Crne Gore i Crnogoraca postavši prepoznatljiva zajednica pravoslavno vjerujućih hrišćana univerzalno posvećenih dobru svih ljudi i naroda bez obzira na njihovo vjersko i etničko porijeklo. Poruke iz filozofske disertacije Baljevića potpuno korenspondiraju sa temeljnim načelima crnogorske etike i crnogorskog vjerskog (ekumenskog) i ukupnog pogleda na svijet. Zato je nesumnjivo da je i naučno djelo Jovana Stefanovića Baljevića, prvog Crnogorca doktora filozofije, snažno utkano kako u duhovne temelje Crnogorske pravoslavne crkve, tako i u ukupnu crnogorsku filozofsku, naučnu i kulturnu baštinu.